Pred svaki veliki rat, naročito svjetski, intenzivno se govori o tome da bi isti mogao izbiti. Kad pogledamo 20. stoljeće i Europu, gdje su dva svjetska rata niknula, Stari kontinent je u oba slučao bio posve "zreo" za takve strašne sukobe. Negdje ranije, mjesecima ranije, nestalo je rasprave o sprečavanju takvih sukoba i fokus se prebacio na to tko će imati bolju startnu poziciju, čija je industrija adekvatnije pripremljena za novi sukob. Zar ne izgleda da smo ponovno u takvom stanju? A ako su prethodnim generacijama Europljana zaista trebali mjeseci da se mentalno podese na ratno stanje onda su to kod nas tjedni, skoro pa dani. Jasno, informacija putuje brže danas nego onda, ali suštinski se osim brzine ništa nije promijenilo. Nova paradigma se uglavila i više je nitko ne može otjerati, odnosno baš ni ne pokušava.
26. veljače francuski predsjednik Emmanuel Macron na brzinu je okupio sudionike za pro-ukrajinsku konferenciju u Parizu i tamo ih je sve suočio s činjenicom da će upravo on biti taj koji će udariti novu paradigmu Europi rekavši da neće isključiti mogućnost slanja trupa u Ukrajinu. Nisu prošla ni tri tjedna od onda, a vodeći mediji u Europi, kao online list Politico, pišu: "Šapćući razgovori među najutjecajnijim donositeljima odluka u EU otkrivaju uznemirujuću novu istinu: Prošli su dani kada je blok imao luksuz davanja prioriteta zelenoj agendi ili poboljšanju konkurentnosti. Sada je sve u suočavanju s mogućim vojnim sukobom koji se nazire na horizontu".
Cinik bi mogao reći - Europsku uniju "spašava rat" u zadnji trenutak da ne bi morala zaista i realizirati ono na što se obvezala. Prije rata sličan "spas" za neispunjena obećanja bila je pandemija Covid-19 za koju se često znalo reći da, ako potraje, vrlo vjerojatno iza nije slijedi veliki rat. Te neke prognoze sad zvuče neugodno precizne, ali otkrivaju i tragičnu predvidljivost samog čovjeka, barem ovog europskog.
Ali ne svakog. Macron, nakon vidnog slabljenja uloge njemačkog kancelara, možda jest u ovom trenutku najmoćniji čovjek u Europi, računajući po liniji slabosti ostatka Europe, ali ovaj bivši investicijski bankar koji je godine proveo u korporaciji obitelji Rothschild, jako se vara ako misli da će ga Europa euforično slijediti u takvom pohodu. Oni koji najglasnije pjevaju "aux armes, citoyens" ne pjevaju istu himnu, barem ne idejno, koja prati Macrona. (I) Francuska je duboko podijeljena zemlja. To se jasno vidjelo i ovog tjedna kad je u francuskom parlamentu došlo do čvrstog protivljenja Macronovom francusko-ukrajinskom sigurnosnom paktu i to od strane žešćih desničara, na čijem je čelu Marine le Pen (čija stranka je apstinirala od glasanja), i žešćih ljevičara, na čijem čelu je Jean-Luc Mélenchon (čija je stranka pak glasala protiv).
Kad se krajnja ljevica i krajnja desnica nađu na istim pozicijama glede nekih bitnih tema to može biti naznaka još puno većeg konflikta koji slijedi, naročito ako se centar izmrvi i ostanu čvrsto stajati samo dva suprotna pola, ali u ovom slučaju takvo političko stanje ne možemo nego pozdraviti jer, što god da inter-politički slijedilo nakon, to je sad linija obrane Europe, možda i svijeta, od rata koji bi bio nemjerljivo veća tragedija od svih lijevo-desnih neslaganja na lokalnim razinama.
Zapravo Francuskoj se mora još jednom odati političko priznanje za napredak, u ovom slučaju po obje tzv. "krajnje" linije. Francuska nije jedina u Europi. Radikalna politika, čak i bez obzira na predznak, pokazuje zašto vrijedi i zašto će uvijek imati masovnu podršku u narodu, jer u kriznim vremenima poput ovog jedina radikalna politika može (i mora) biti dovoljno čvrsta barijera nakaradnim iluzijama "svega između".
Sam narod Europe mora s razvojem stanja razvijati i vlastito shvaćanje politike, to je neophodno. Jer ono što je prije kojih 5 do 10 godina trebao biti sinonim za stabilnost, onaj "ljigavi, ali predvidljivi" centar, pretvorio se u nešto opasno po same građane. Ne čudi da dolazi do toga. Radikalna politika uvijek se morala spustiti do naroda da bi sama za sebe ostala relevantna, to im je neophodno za opstanak. Centar je pak godinama egzistirao u tornjevima od slonovače i pritom izgubio sav kontakt s narodom vjerujući da je biračka podrška potvrda popularnosti ili odobrenja. Ne, nije - narod bira centar jer je isprepadan oscilacijama, jer je prisiljen živjeti u "modernom" društvu gdje jedan otkaz ili jedan preveliki zdravstveni račun predstavlja permanentnu tragediju čak i šire obitelji. Ali kad dođe do toga da centar nudi tragedije još kudikamo veće magnitude, gubi podršku, čak i onu ne pretjerano lojalnu na biračkim mjestima.
Sasvim strogi centar u političkom smislu ni ne postoji, eventualno u slučaju ad hoc stranaka koje žele pokupiti glasače koji su već odustali od glasačkih kutija jer su im "svi isti". Na centru u principu nalazimo dvije ili više zrcalnih stranaka. Jedna se predstavlja kao lijevi, a druga kao desni centar. To su stranke koje znaju što njihova baza vrednuje u širem društvenom smislu pa im se prerušavaju u takve aktere. Ali i lijevi i desni centar ima samo jednu agendu - vlast, udobnost i podmazivanje poslovnih elita svog ogranka.
Danas kad pogledamo Europu, o ratu, oružju, potrebi odbacivanja mirovnih pregovora, najviše pričaju stranke centra i one koje su se s njima stopile u nesvete koalicije - recimo njemački Zeleni koji su od nekoć važne i uzorne pro-ekološke i anti-ratne stranke postali militaristički trubači koji, tragično, na taj način potkopavaju i svoje inicijalno važne razloge za postojanje.
Naravno, to ne znači da će Europu u ovom izazovnom vremenu spašavati "komunisti i fašisti", takvih ekstrema zapravo više u principu niti nema osim na nekim krajnjim marginama koje postoje više kao politički kurioziteti, ne relevantni akteri. Radikalna politika koja mora odraditi spašavanje Europe je najčešće ona koja se preselila iz zone centra u zonu, za ovakva vremena, zdravog razuma.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
