Samo jedan glazbeni žanr neumoljivo pokreće: Priča o potrazi za ritmom koji stvara pozitivne emocije poput eksplozije - svaki put

O ukusima se ne raspravlja, ali ćemo svejedno pokušati, ovog puta u domeni glazbe. Svi mi zasigurno imamo neke specifične žanrove koji nam najviše pašu, koji nas tranformiraju u neko drugo vrijeme, mjesto i ideju. Ali možda ste primjetili kako se i te preference s godinama polako mijenjaju? Ostajemo lojalni prvim ljubavima koje ne prolaze, ali nas želja za istraživanjem vodi po svuda, kao da tražimo onaj "stari osjećaj" kad je ritam bio više od pozadinskog zvuka, kad je bio dio osobnog identiteta.

Znam da će u mom slučaju to uvijek ostati hard-rock kasnih 70-ih i ranih 80-ih, ali i punk iz ere kada je zbog nekog razloga bilo izuzetno važno da ne bude "komercijalan". Dobro, komercijalni punk je i dalje svojevrsni oksimoron pa je tako kreiran žanr "punk-rock". Ali otkako je glazba ušla u sve pore društva stvoren je gotovo nepregledan broj pod-žanrova i upuštanje u istraživanje istih je kao da propadate u Alisinu zečju rupu - na jedan sasvim dobar način.

Jeste li, recimo, ikad čuli za glitch hop, black MIDI, cute metal ili pak vaporwave? Dobro, ovo su neki od opskurnijih primjera, ali svakako demonstriraju koliko je pojam glazbenih žanrova široko područje. Istraživanje istih svakako dobro dođe za one trenutke kad vam se učini da je kreativnost aktualnih top-lista pala ravno do dna, ali mimo nje zapravo buja cijeli jedan svijet koje se ne srami inovacije, pogotovo danas kada više nije potrebno posjedovati skupu opremu da bi se stvorilo nešto zanimljivo (jasno, to se primarno odnosi na elektronsku glazbu i sve njene varijacije).

Žanrove bi možda mogli posložiti po emocijama. Točno znamo kad nam paše žestoki metal, kad jednolična elektronika, kad smo u raspoloženju za jazz, a kad za balade. Razmišljajući jednom o tome došao sam do zaključka da mi ipak jedna kategorija nedostaje, nešto što svi ovi žanrovi ne pokrivaju. To "nešto" kao prvo treba pokušati opisati... Recimo da je to osjećaj nekakve neopravdane euforije, zaraznog zadovoljstva, nešto što djeluje instant, nepogrešivo i svaki put.

Jer sve drugo zna biti upitno. Dobra balada može dirnuti "ravno u srce" jednog dana, a drugog vas ostaviti posve ravnodušnima. Pokrećemo dobar rock 'n' roll u uvjerenju da mora odraditi svoje, emitirati nam tu energiju koja će na neki gotovo mistično-čaroban način poravnati sve naše dnevne probleme. I opet, zna se dogoditi, da slavljeni velikani udaraju iz sve snage, ali jednostavno kemijski spoj ne biva stvoren. Zašto? Možda je stvar prevelike navike. Koliko ukupno doza satisfakcije može ponuditi jedan "(I Can't Get No) Satisfaction" koji se vrti neprekidno od 1965. godine? I je li to sad ono stanje na koje su nas još tada upozoravali Jagger/Richards? Možda, ali nećemo se tako lako predati.

Potragu sam nastavio mimo sveg što mi je prepoznatljivo. Nije teško tražiti kada se zna što se traži. To je emocija koja mora djelovati poput nekog opakog pogonskog goriva, treba izgarati i biti direktna. Tijelo ne smije nipošto ostati statično, a ako bi mu se to i sugeriralo ono se mora početi pomicati samo od sebe, na sve strane, počevši od noge koje odmah hvata ritam, još u sjedećem položaju, pa slijedi potreba za ustajanjem i zatim za neartikuliranim pokretima koji se spajaju u taj zvuk. Tako nešto mora postojati, a imajući u vidu sve te nepregledne žanrove i pod-žanrove, sigurno negdje postoji potpuno obuhvaćeno u jednu vrlo jasnu cjelinu.

Naravno, pronašao sam ga, zapravo dovoljno je bilo iznova nabasati na njega da bi bio potvrđen i od onda trajno zaključan kao nepogrešiv. Jer žanrova je puno, ali samo jedan neumoljivo pokreće - ovo je boogie-woogie.

U suštini to je žanr bluesa koji nikad ne zalazi u "mol". Postao je popularan 20-ih godina prošlog stoljeća, a svira se još 1870-ih kada je nastao u afro-američkim zajednicama. Nastao je oko glasovira da bi se kasnije proširio i na piano-duet (dva svirača na jednom glasoviru), dodao gitaru, bubnjeve, cijeli "big band" zvuk, ali tipični glasovir je ostao jezgra.

Standardni blues tradicionalno izražava cijeli niz emotivnih stanja, ali boogie-woogie je zainteresiran samo za jednu: ples. Konkretno "boogie-woogie ples".

Očekivano, boogie-woogie je imao veliki utjecaj na ritam i blues, rock 'n' roll, pa i šire. Ako volite AC/DC uočit ćete inspiraciju iz starih boogie-woogie hitova, naročito u ritam sekciji pokojnog Malcoma Younga.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.