Kada se govori o velikim odlukama na razini Europe svi gledaju prema Parizu i Berlinu, još uvijek. Naravno, tu su i drugi jaki centri, ali nije tajna da predstavljaju drugu razinu utjecaja. U isto vrijeme zanimljiviji su, zbog činjenice da upravo u njima nalazimo europski politički diverzitet, mogli bismo čak reći da je tu najveća koncentracija disidenata postojećoj europskoj politici. Trebaju li Europi disidenti? Itekako. Prošlo je već dosta godina (više od desetljeća) otkako se EU smatrala stabilnom i perspektivnom tvorevinom pred kojom su samo sunčani dani. Imajući to u vidu najveća zadaća disidenata bila bi da se Europu vrati "na pravi put", put stabilnosti, dugotrajnosti, smanjenje anksioznosti. Dakako, problem leži u tome što su ideje po pitanju kako to postići razasute preko cijelog političkog kompasa, a u zadnje vrijeme nekako najmanje na centru jer se smatra da je baš taj politički centar najveći krivac za sve loše u današnjoj Europi.
Oblici otpora postojećem stanju danas se sve snažnije javljaju u jednoj Budimpešti, Varšavi, Beču, Rimu... Dakako, pregršt otpora pronaći ćemo i u Parizu i Berlinu, ali nedavna događanja sugeriraju nam da će promjene prije doći sa "sekundarne periferije", nego dva glavna grada (isto tako događanja nam ukazuju da promjene neće doći iz "tercijarne periferije" kao što je recimo Atena). Zašto ne u Parizu i Berlinu? Zato jer promjene gotovo nikad ne kreću s glavnim gradom, tamo je sistem blokade jednostavno presnažan. Jedan pokret poput Žutih prsluka rušio bi s relativnom lakoćom vlasti u jednoj Bratislavi, Lisabonu, Amsterdamu, možda i Madridu, ali ne i u Parizu (i ne u Berlinu). Prije bi glavni centri Europe u kontekstu represije nad prosvjednicima postali novi Hong Kong (ili čak Teheran!) da se krenulo "žešće".
Zbog svega toga je periferija često zanimljivija, a govoreći o tim sekundarnim europskim slikama možda je u ovom trenutku (već duže zapravo) najzanimljivija Italija. Još u vrijeme kada je krenuo prvi val bunta, nakon velike financijske krize 2008., upravo je u Italiji stasao jedini "anti-establišment" pokret koji je i danas na vlasti, dakako govorimo o Pokretu 5 zvjezdica (M5S) koji trenutačno sudjeluje u koalicijskoj Vladi s Demokratskom strankom. Naravno, neki će konstatirati kako je M5S uspio isključivo zahvaljujući njihovom bivšem osebujnom lideru, komičaru po imenu Beppe Grillo, ako i je tako to ne mijenja previše te samo znači da je jedno vrijeme "izbacilo" Beppea na površinu.
I danas se mogu pronaći greške u interpretaciji političkog kompasa pa se tako M5S naziva "krajnjom ljevicom", što M5S nije bio ni u "najžešćim" danima kada su Grilla nazivali "najopasnijim čovjekom u Europi". Tu titulu je pak sada u Italiji, kao i oznaku "krajnosti", preuzela druga osoba - desničar Matteo Salvini.
Njegova popularnost astronomski raste već neko vrijeme. Salvini je potvrda trenda koji se osjeća diljem Europe, jučerašnje nezadovoljstvo koje se kanaliziralo preko tzv. "anti-establišment" stranaka sada spas traži u desnici. Zapravo biračko tijelo je poprilično slično - riječ je o ljudima koji su ljuti, nezadovoljni, osjećaju da su od strane sistema ostavljeni... dakle, većina! I sukladno tome nije iznenađenje da je Matteo Salvini, lider desničarske stranke Sjeverna Liga, danas najpopularniji političar u cijeloj Italiji.
Rekli smo kako je Italija možda i najzanimljivija europska sekundarna sila za proučavanje u ovom trenutku - ali nismo rekli da to znači da će to proučavanje biti ugodno.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
