Nakon brze i lake pobjede Sirijske vojske i cjelokupne reintegracije južne Sirije, vojni sukob koji traje u ovoj zemlji već osmu godinu, polako ulazi u svoje finale. Sirijska vlada vratila je pod svoju kontrolu najveći dio zemlje, ostaju samo područja pod militantima na sjeveru zemlje. Dok je sjeverozapad zemlje pod Turskom vojskom, a sjeveroistok pod de facto protektoratom zapadnih sila (kurdska područja), jedno područje bez direktne vanjske pomoći ostaje Idlib. To je i najlogičnija iduća meta Sirijske vojske. Prema njemu već hitaju elitne postrojbe, uključujući i Tigrove, što je do sada značilo i značajnu vojnu ulogu Rusije. Konačno, već su i počeli prvi zračni napadi.
Idlib je već načet zimi, kada je oslobođen cijeli istočni dio, s vojnom bazom Abu Duhur. Kada se pretpostavljalo da će Sirijska vojska nastaviti pohod prema središtu ove pokrajine, elitne postrojbe poslane su da riješe pitanje enklava oko Damaska i Homsa, a potom i južnu Siriju.
Idlib je pokrajina s prijeratnih tri milijuna stanovnika. Najveći gradovi, Idlib, Jisr al-Shougur, Maarat al-Numaan ipak nisu tako veliki urbani centri kao Homs ili Hama, ali svejedno su važni. Pokrajina je većinom ruralna, bez značajnije industrije.
Od početka rata je to bilo središte pobune i islamizma. Vrlo brzo je najveći dio pokrajine pao u ruke militanata, a održali su se samo gradovi Idlib i Jisr al-Shougur u uskim enklavama te vojna baza Abu Duhur. No, i oni su pali u velikoj proljetnoj ofenzivi 2015. godine, kada su se militanti udružili u moćnu koaliciju Jaysh al-Fateh. Od vladinih područja tada su ostale samo šiitske utvrđene enklave Fuah i Kafrayah koje se i dalje drže, a većinom su u primirju.
Idlib sam po sebi i nije toliko bitan sirijskoj vladi, ali je i dalje ogroman problem. Prije svega, to je leglo brojnih naoružanih skupina, pogotovo onih ekstremnih islamističkih, bez ikakve kontrole. Sirijska vlada jednostavno ne može ostaviti takvu opasnost pred vratima i Aleppa i Hame. HTS (negdašnja al Nusra) posebno je problematična. Nadalje, Idlibom prolazi strateška autocesta Homs – Aleppo, a sam Aleppo je i dalje vrlo ranjiv. 
Procjene su da u Idlibu ima od 18 000 pa sve do 80 000 militanata. No, to je daleko od udružene, organizirane sile kao što je nekad bio Jaysh al-Fateh. Međusobni sukobi i ubojstva svakodnevna su pojava. Ugrubo, dva su tabora militanata. Jedan, džihadistički je predvođen HTS-om, a drugi, pod pokroviteljstvom Turske vodi Ahrar ash-Sham, tek nešto manje radikalna vojna grupa, a uključuje i lokalne postrojbe Slobodne sirijske vojske, prije svega sjeverno od Hame. Idlib je cijele prošle i ove godine bio postaja gdje su vladini zeleni autobusi istovarivali poražene ekstremiste iz ostalih dijelova Sirije. Dio njih samo je produžio van zemlje, a dio koji je ostao možda i je pojačao brojnost militanata pod oružjem, ali je na malom prostoru to još više doprinijelo netrpeljivosti.
U svakom slučaju, u Idlibu se neće ponoviti scenarij lake pobjede kao u Daari i Quinetri. Razlog tome su mnoge dobro organizirane, brojne i mnogo više motivirane islamističke grupe. To su ujedno i elitne postrojbe koje su izuzev ISIL-a postigle u prošlosti i najveće pobjede. Tu je zatim i dubina područja, kao i otvorena granica s Turskom. No, Sirijskoj vojsci paše otvoreni, ruralni teren Idliba, a to su pokazale i u proljetnoj ofenzivi kod Abu Duhura kada su uspješno lomile kralježnicu HTS-a, definitivno najbolje vojne formacije među militantima.
Prema procjenama, dva su prioritetna područja. Jedno je sjever Hame otkud su svake godine pokretane velike ofenzive koje je Sirijska vojska često uz najveći napor zaustavljala pred samim vratima Hame. Bojišnica je ovdje stalna već godinama, a položaji militanata, posebno Jaysh al-Nasra i Jaysh al-Izze, lokalnih postrojbi Slobodne sirijske vojske izrazito dobro utvrđeni. No, sudeći po novoj praksi Sirijske vojske, ne ide se više direktno, gotovo samoubilački u frontalni napad kao prije.
Druga je meta zapadni Idlib, odnosno visoravan Al-Ghab s gradom Jisr al-Shougurom, a uključuje i rubne, brdske dijelove Latakije. Oba su područja stalna prijetnja područjima pod kontrolom sirijske vojske u Latakiji, a naročito ruskoj vojnoj bazi Khmeimim. Upravo su iz Latakije posljednjih tjedana polijetali dronovi koji su napadali rusku bazu.
Lako je moguće da vidimo i ofenzivu u zapadnom Aleppu, jer linija bojišnice je neugodno na samom rubu grada.
No, dok je vojna pobjeda Sirijske vojske u dužem vremenskom roku neupitna, situaciju u Idlibu kompliciraju odnosi na drugim razinama. Prisutnost Turske vojske u osmatračkim bazama traje već mjesecima. One same po sebi nemaju veliki vojni značaj, ali imaju politički i ipak su važne za moral militanata. Sam predsjednik Erdogan je Idlib nazvao crvenom linijom koju Sirijska vojska ne smije prijeći. Odnos Turske i Rusije bit će ključan.
Intervencija zapadnih sila nakon još uvijek nerazjašnjenog kemijskog napada u Khan Shaykounu uvijek je opasnost koja visi nad glavom sirijske vlade. Još jedan takav slučaj sigurno bi imao iste posljedice. Sirijskoj vojsci pomoć kemijskog oružja ne treba za ostvarivanje ciljeva, što je pokazalo i oslobađanje Južne Sirije, a novi incident bio bi uistinu vrlo sumnjiv.
Sirijska vlada nada se i mirnoj predaji, a moguće je i samo parcijalno vojno rješenje, odnosno samo odbacivanje militanata od Hame i Latakije te Aleppa. Idlib je kao prijemni centar za poražene militantne, a njegovim cijelim dovođenjem pod kontrolu vlade u Damasku bi nestao. Možda bi ga zamijenio sjever pod kontrolom Turske?
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
