Naziv siva ekonomija je zaista jako širok pojam koji se može definirati na brojne različite načine. Nije jednostavno dati jednu ili jedinstvenu definiciju koja će obuhvatiti cijelu aktivnost. Kroz dugu povijest istraživanja pojma, različiti autori su koristili različite definicije. Siva ekonomija, podzemna ekonomija, crno tržište i sl. neki su od najučestalijih naziva za tajno tržište i poslove koji imaju određeni stupanj nelegalnosti ili su karakterizirani nekim oblikom neposlušnog ponašanja u odnosu na institucionalno postavljeni okvir. Ako pravila definiraju da je proizvodnja i distribucija nekih dobara i usluga zabranjena zakonom, nepridržavanje pravila zakona čini crno tržište s obzirom da je trgovina nelegalna. Svi sudionici koji su uključeni u proizvodnju i distribuciju zabranjene robe i usluga pripadnici su sive ekonomije. Primjeri uključuju trgovinu drogom i narkoticima, prostituciju tamo gdje je zabranjena, ilegalne novčane transakcije, ilegalnu proizvodnju i prodaju robe široke potrošnje, trgovinu ljudima, itd. Povrede odnosno prekršaji poreznog zakona iliti utaja poreza sastavni je dio neprijavljene i nelegalne sive ekonomije.
Zbog utaje poreza i srodnih aktivnosti koje spadaju u ilegalnu sivu ekonomiju, sudionici ovakvih aktivnosti će pokušati sakriti svoje djelatnosti od vlade i drugih nadležnih tijela. U sivoj ekonomiji se novčane transakcije najčešće odvijaju putem gotovine jer ona ne ostavlja nikakve tragove za razliku od bankarskih transakcija. Česti razlozi koji pojedince i skupine potiču na sudjelovanje u aktivnosti sive ekonomije su krijumčarenje robe, izbjegavanje plaćanja poreza i drugih regulacija, izbjegavanje zadanih cijena ili racioniranje. Siva ekonomija se zasniva na tzv. crnom novcu na koji se ne plaća porez i koji može biti legitimiziran samo putem nekog oblika pranja novca.
Stručnjaci i akademici koji promatraju fenomen sive ekonomije tokom prolaska vremena daju nove i proširene definicije u skladu s najnovijim pojavama. Neki od najvažnijih i najistaknutijih autora koji proučavaju ovu složenu tematiku su Tanzi, Smith, Feige, Thomas, Schneider, Bagachwa i drugi. Prema mišljenju Feigea iz 1990. siva ekonomija se zasniva na četiri forme:
1. ilegalno gospodarstvo - proizvodnja i distribucija zakonski zabranjenih dobara i usluga: droge, prostitucije, krijumčarenja, organiziranog kriminala, krađa;
2. neprijavljeno gospodarstvo - tu spadaju djelatnosti kojima se izbjegavaju utvrđena fiskalna pravila sadržana u poreznim zakonima, utaja poreza i doprinosa, prijevare iz koristoljublja. Skupna mjera neprijavljenog dohotka je iznos dohotka koji je trebao biti prijavljen poreznim vlastima ali to nije učinjeno;
3. neregistrirano (nezabilježeno gospodarstvo) - podrazumijevaju se djelatnosti koje nisu prijavljene u službenoj statistici, a po svim pravilima bi trebale biti. Mjeri se uz pomoć dohotka koji nije zabilježen u sustavu nacionalnih računa. Nezabilježeni je dohodak razlika između ukupno ostvarenog dohotka i onoga koji je zabilježen u sustavu računa;
4. neformalno gospodarstvo - podrazumijevaju se djelatnosti kojima se svjesno umanjuju troškovi poduzeća i krše administrativna pravila kojima se reguliraju vlasnička prava, ugovori u radu, ugovori o kreditu, sustav socijalne sigurnosti.
Schneider i Enste 2000. odlučili se definirati sivu ekonomiju kao zbir ekonomskih aktivnosti koje daju doprinos službenom bruto domaćem proizvodu (BDP-u), ali nisu registrirane. Primjer opsežne definicije sive ekonomije dala je Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) koja je 2002. u svome priručniku "Mjereći neopaženu ekonomiju" (eng. "Measuring Non-Oberved Economy"). Pojam koji se ponajviše koristi u navedenom priručniku je "neopažena ekonomija" iliti "neopaženo gospodarstvo", skraćenicom NOE. Analitički okvir za neopaženu ekonomiju uradak je talijanskog Državnog instituta za statistiku (ISTAT). Institut dijeli neopaženu ekonomiju na skrivenu, neformalnu i nezakonitu proizvodnju. Potom se skrivena ekonomija dijeli na razloge nastajanja. U konačnici postoji sedam tipova NOE prema ISTATU od T1 do T7.
Iz slike se može uočiti kako se termin "siva ekonomija" direktno ne pojavljuje u ISTAT-ovom okviru. U užem smislu dotični naziv se koristi za T4, T5, T6 i T7, tj. na striktno ekonomski dio neopaženog gospodarstva. Međutim, naravno da se taj izraz često koristi u širem okruženju kao svojevrsni sinonim za neopaženo gospodarstvo. Statistički ured europskih zajednica Eurostat je osmislio modifikaciju ovog okvira 2002. i originalno je namijenio državama kandidatima za ulazak u Europsku uniju. Označava je dodatan zbir aktivnosti koje spadaju u neopaženo gospodarstvo (T8) i bolje razrađena kvalifikacija. T8 se sastoji od oblika neobuhvaćanja BDP-a koji ranije nisu spomenuti. Tu spadaju proizvodnja za konačnu vlastitu uporabu, napojnice, plaće i nadnice u gotovini na crno, vrednovanje prilagodbi za neobuhvaćeni dio dohotka, porezi i subvencije na proizvode, pouzdanost "quantity price" (količina - cijena) metoda i proizvodne bilance.
Siva proizvodnja predstavlja područje proizvodnih aktivnosti koje nisu legalne, tj. skrivene su zbog: ekonomskih razloga jer se aktivnosti provode s namjernom željom da se izbjegnu porezi i druga socijalna davanja u korist zaposlenika, ili također da se izbjegnu zakonske odredbe koje se odnose na propisanu minimalnu plaću, broj radnih sati, sigurnost radnog mjesta, itd.; statističkih razloga jer proizvodne aktivnosti nisu legalno registrirane zbog neuspjeha da se popune administrativni obrasci ili statistički upitnici radi nedostatka osjetljivosti na statistike ili manjkavosti statističkog sustava, poteškoća u praćenju promjena u brzo promjenjivom sustavu proizvodnje kojeg karakteriziraju male proizvodne aktivnosti koje često nisu uočljive tradicionalnim istraživačkim tehnikama.
Siva ekonomija može poprimiti različite oblike i može biti tretirana različitim metodama i različitim načinima istraživanja. Jedna teorija kaže da je podzemna ekonomija odgovorna za ekonomske gubitke zajednice i da je njezina uloga povećala nejednakost između različitih skupina ljudi. Druga teorija tvrdi da je podzemna ekonomija samo spontani odgovor na nemogućnost i manjkavosti javnog sektora da osigura uvjete potrebne za efikasno poslovno okruženje i uvjete za preživljavanje ugroženih skupina.
Bez obzira na važnost te dvije teorije, podzemna ekonomija u sustavu ekonomije trebala bi biti analizirana iz istine koja je očita: siva ekonomija je dio nacionalnog dohotka koji nije službeno zabilježen, ali čini realne i materijalne količine roba i usluga u jednoj ili drugoj formi unutar nacionalnog i međunarodnog ekonomskog sustava. Siva ekonomija je izrazito svestrana, prilagođava se oblicima i metodama socio-ekonomskog konteksta u kojem se nalazi.
U državama s razvijenom tržišnom ekonomijom, siva ekonomija je sredstvo kako bi se izbjegavali porezi i porezna opterećenja, socijalna davanja i pretjerana vladina intervencija. U državama s centraliziranim gospodarstvima (bivše socijalističke države) smatra se da je siva ekonomija bila sredstvo ispravljanja slabosti planskog sustava raspodjele sredstava, kvazi odgovor na rigidnost centralizirane kontrole i ideološke birokracije. U zemljama u razvoju koje se smatraju "Trećim svijetom" siva ekonomija se smatra oblikom ekonomije koje podsjeća na prirodnu ekonomije prije kapitalizma koja se nosi s problemima kronične nezaposlenosti, ruralnog egzodusa, nekonkurentnog tržišta.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
