Smijeh u besmislu: Teatar apsurda i humor apsurda na primjeru 10 kultnih filmova

U ovom članku ćemo istražiti teme teatra apsurda i humora apsurda, a na kraju ćemo te ideje prikazati kroz primjere 10 kultnih filmova. Oba spomenuta koncepta proizlaze iz ideje da svijet može biti nerazumljiv i besmislen, i da je ponekad humor jedina obrana od toga.

Primjeri humora apsurda uključuju Monty Python, strip Dilbert, filmove Braće Coen, kao i mnoge druge komične umjetničke izričaje.

Humor apsurda često koristi paradokse, kontradikcije i igre riječima kako bi iznenadila i nasmijala publiku. Može biti vrlo efektan jer izaziva osjećaj čuđenja, što nas može prisiliti da ponovno procijenimo svoja uvjerenja i ideje o svijetu oko nas. Također može stvoriti emocionalnu udaljenost od stvarnosti koju inače smatramo normativnom, i tako nas osloboditi od stresa i tjeskobe koju osjećamo.

Međutim, humor apsurda nije za svakoga i neki ljudi neće razumjeti ili cijeniti ovaj stil humora. Također, u nekim situacijama, kao što su ozbiljne ili osjetljive teme, upotreba humora apsurda može biti neprimjerena ili neukusna.

Teatar apsurda - kazališni pravac iznad komedije i tragedije

Teatar apsurda ili antiteatar je kazališni pravac koji se razvio nakon Drugog svjetskog rata u Europi. Karakterizira ga upotreba apsurda, besmisla i nepovezanosti u dramaturgiji, kao i dekonstrukcija jezika.

Radnje se odvijaju u nepoznatim mjestima, a likovi su često nerazumljivi, iracionalni, nesposobni za komunikaciju, teški ili nemogući za analizu motiva njihovog djelovanja. Ovaj pristup može biti jako duhovit, a često je postignut kroz korištenje ironije i crnog humora.

„Teatar apsurda ne izaziva suze očaja nego smijeh oslobođenja.“ – Martin Esslin

Poslijeratni svijet je, razumljivo, još uvijek bio pod velikom traumom i dojmom besmisla. Kao što su dadaisti i nadrealisti novim umjetničkim pravcem reagirali na Prvi svjetski rat, sličan se obrazac ponovio i nakon Drugog, pozivajući umjetnike na promišljanje novih praksi. Teatar apsurda jedna je od refleksija. Izraz “teatar apsurda” se pojavljuje, međutim, tek 1960., u eseju "The Theatre of the Apsurd".

Glavni dramatičari ovog pokreta su Eugène Ionesco, Samuel Beckett, Jean Genet, Harold Pinter i Arthur Adamov.

Njihova djela su bila inovativna u smislu kazališne forme. Upotreba scenskih elemenata kao što su svjetla, zvukovi i pokreti, bila je drugačija i neobična u odnosu na klasični teatar. Nema jasne podjele između dobra i zla, što dovodi do apsurda. Nema jasnih moralnih vrijednosti i životnih prioriteta, što također dovodi do besmislenosti života i otuđenosti likova. Ovi autori se bave temama kao što su smrt, apsurdnost, otuđenost, nelagoda i egzistencijalna kriza.

Teatar apsurda kao pravac kazališta imao je veliki utjecaj na umjetnost u drugoj polovici 20. stoljeća. U suvremenim kazališnim produkcijama, takva se estetika može vidjeti u filmu, književnosti i drugim umjetničkim izričajima, ali rijetko se izvodi na klasičan način.

Bitne predstave teatra apsurda

Drama Ćelava pjevačica (1950.) koju je napisao Eugène Ionesco, bila je prva koja je popularizirala stil pisanja teatra apsurda. Sada je to klasično djelo eksperimentalnog teatra, a predstave se neprekidno igraju i danas.

Radnja se odvija u neodređenoj kući gdje četvero likova vodi razgovor koji se pretvara u apsurdnu igru riječi i besmislenih situacija, često uz korištenje ponavljanja. Drama ne prati tradicionalnu dramsku strukturu, već se fokusira na stvaranje apsurdne atmosfere i ismijavanje konvencija društva. U osnovi, ovo djelo duboko naglašava ideju o nesposobnosti čovječanstva da komunicira jedno s drugim.

Čekajući Godota (1953.) je jedna od najvažnijih predstava moderne književnosti. Autor Samuel Beckett pristupa ovom konceptu inteligentno i zanimljivo, a predstava je puna humora i ironije.

Dva lika, Vladimir i Estragon, upuštaju se u razne rasprave i susrete dok čekaju izvjesnog Godota - koji nikada ne dolazi. Njihov odnos predstavlja složenu dinamiku međuovisnosti, ali i razdražljivosti koja odražava ljudsku prirodu.

Djelo se zapravo bavi važnim temama kao što su egzistencijalna tjeskoba i besmislenost ljudskog postojanja. Istovremeno, Beckettova upotreba komičnih elemenata u ovoj apsurdističkoj fikciji daje djelu lakoću koja olakšava publici suočavanje s tim teškim temama.

Usporedba s komičnim likovima kao što su Tom i Jerry ili Laurel i Hardy (Stanlio i Olio), osvjetljava važnost komedije u suočavanju s neugodnim temama i stvara jedinstveni i zanimljiv doživljaj za publiku.

Humor apsurda u filmovima

Humor apsurda još se naziva i nadrealni humor, nadrealna komedija, apsurdna komedija... Humor apsurda također koristi ovu ideju besmisla i nerazumljivosti kao sredstvo za smijeh.

Često temelji na kontrastu između očekivanog i onoga što se zapravo događa. Banalan primjer bila bi situacija u kojoj lik koji govori na glas kada bi trebao šaputati.

Apsurdna i nadrealistička kinematografija često se bavi elementima mračnog humora. Uznemirujuće ili zlokobne teme tretiraju se sa zabavom i gorčinom, stvarajući dojam namjere da se šokira i uvrijedi.

Humor apsurda ima utjecaj na mnoge suvremene komičare i umjetnike, posebno u području alternativne i eksperimentalne komedije. Ovaj humor nije za svakoga, ali za one koji uživaju u apsurdu i nerazumljivosti, može biti izuzetno zabavan i intrigantan.

Ideje teatra apsurda i pripadajućeg humora korištene su u brojnim filmovima. Evo 10 primjera iz filmova sa kultnim statusom:

1. El ángel exterminador (1962.), redatelj Luis Buñuel

Skupina uvaženih osoba okuplja se na večeri u bogatom domu, ali nakon što večera završi, bez obzira na napore, gosti se ne mogu odmaknuti od stola i svi ostaju zarobljeni unutar kuće.

Ova situacija postupno postaje sve apsurdnija, a gosti se suočavaju s brojnim bizarnim situacijama i čudnim otkrićima dok pokušavaju napustiti sobu.

Jedna od najzapamćenijih scena u filmu uključuje grupu gostiju koja pokušava pronaći hranu nakon što su ostali zarobljeni u sobi. Jedan od gostiju otkriva da u ormaru ima ovaca, pa se odlučuje zaklati jednu kako bi se svi mogli hraniti. Međutim, kad se pokuša zaklati ovcu, ona mu izmakne i počinje bježati po sobi, izazivajući kaos i paniku među gostima. Ova scena je dobar primjer Bunuelovog apsurdističkog humora, koji se često oslanja na bizarnosti i neobične situacije kako bi stvorio humorističan i začudan učinak.

2. Dr. Strangelove ili: Kako sam naučio ne brinuti i voljeti bombu (1964.), redatelja Stanleya Kubricka

Ovo je jedan od najpoznatijih primjera humora apsurda. Satirična komedija bavi se hladnoratovskom trkom u naoružanju i apokaliptičnim scenarijima. Međunarodni odnosi i politički sustav potpuno su nerazumljivi, a glavni likovi su nesposobni da riješe krizu koja se javlja. Film koristi crni humor i ironiju kako bi se prikazala apsurdnost situacije.

3. Monty Python and the Holy Grail (1975), redatelji Terry Gilliam i Terry Jones

Monty Python and the Holy Grail je klasik britanske filmske komedije, koju su producirali i glumili Monty Python, skupina komičara koju su činili Graham Chapman, John Cleese, Terry Gilliam, Eric Idle, Terry Jones i Michael Palin.

Radnja filma parodira srednjovjekovne legende o kralju Arturu i njegovim vitezovima. Humor u filmu je uglavnom baziran na igri riječi, sarkazmu i parodiji srednjovjekovnog žanra. Film se obraća modernoj publici kroz ironiju i parodiju na tadašnje filmove i kulture. Monty Python se također bavi širim društvenim pitanjima poput religije, politike i društvenih normi, koristeći ih kao teme za svoje šale i satire.

Jedna od najpoznatijih scena u filmu prikazuje vitezove koji se bore s imaginarnim zmajem koji je zapravo crtani lik. Od njega se spase zahvaljujući sretnoj okolnosti što je animator tog crtanog lika dobio srčani udar. Potraga za Svetim gralom tako se mogla nastaviti.

4. The Rocky Horror Picture Show (1975), redatelj Jim Sharman

Ovaj kultni mjuzikl prati mladi par koji naleti na dvoranu u kojoj se održava čudna zabava. Humor apsurda u ovom filmu proizlazi iz bizarnih likova, situacija i glazbenih brojeva.

5. Eraserhead" (1977), redatelj David Lynch

Film prati Henryja Spencera, tihog i neuglednog radnika koji živi u depresivnoj urbanoj sredini i ima problema u odnosima sa svojom trudnom djevojkom.

"Bizarnost" je glavni element ovog filma. Primjerice, u jednoj sceni, Henry dolazi na večeru djevojčinoj obitelji i piletina se na jeziv način počinje se micati. Svi se protagonisti ponašaju izuzetno anksiozno i tjeskobno. Kamera se često usredotočuje na čudne detalje i apstraktne elemente, kao što su stropovi prekriveni vodom ili malena čudna dama koja živi u radijatoru. Zvukovi su također neočekivani i jezivi.

Film se može protumačiti na mnogo različitih načina, ali je njegova bizarnost, jezovitost i vizualna ljepota zaslužna za njegovu reputaciju kao kultnog klasika.

6. The Big Lebowski (1998), redatelji Joel i Ethan Coen

Crna komedija, prati nezaposlenog hipija po imenu "The Dude" u bizarnim situacijama, nakon što ga zamijene s bogatim muškarcem istog imena.

Radnja filma je vrlo zamršena, s mnogo zapleta i likova koji se pojavljuju i nestaju, a često su uključeni u besmislene situacije. Likovi u filmu često govore jedni pored drugih, ne razumiju se i neuspješno pokušavaju komunicirati.

7. Being John Malkovich (1999), redatelj Spike Jonze

Fantastična komedija-drama koja prati lutkara koji otkriva skriveni prolaz koji vodi u um stvarnog glumca Johna Malkovicha. Ova situacija je apsurdna i bavi se temom individualnosti i želje za životom iz druge perspektive.

8. Donnie Darko (2001), redatelj Richard Kelly

Ovaj misteriozan i zabavan film prati tinejdžera Donnieja Darka (Jake Gyllenhaal) koji dobiva vizije o propasti svijeta. Film je poznat po mračnoj temi i filozofskim elementima, ali također sadrži apsurdne i humoristične elemente koji ga čine jedinstvenim.

Jedan od najvećih apsurda u filmu je humanoidni zec Frank koji se pojavljuje Donnieju kao vizija i pojačava osjećaj ludila i konfuzije u filmu.

9. Dogville (2003.), redatelj Lars von Trier

Psihološka drama prati priču Grace, žene koja bježi od mafijaša i pronalazi sklonište u malom gradu Dogvilleu. Gradonačelnik Tom pristaje pomoći joj i uvjerava stanovnike da joj daju privremeni dom, ali pod uvjetom da će morati raditi za njih i da će biti podložna strogim pravilima.

Radnja se odvija u 9 poglavlja, a svako poglavlje je popraćeno vođenim narativom koji funkcionira kao dijelovi dramskog teksta, upozoravajući na prijelaze između poglavlja i glavnih aktera koji igraju u njima. Ova struktura daje osjećaj gledanja kazališnog komada, gdje se radnja odvija u jednom prostoru i gdje glumci često razgovaraju s imaginarnom publikom.

Uz minimalističku scenografiju, trikove osvjetljenja i naraciju, film je izrazito teatarski. Ovaj stil predstavlja karakteristične elemente teatra apsurda, u kojem se često igra s konvencijama i očekivanjima gledatelja i likova.

Također, film se bavi temama koje su često povezane s teatrom apsurda, poput apsurda života, manipulacije, vlasti, i dehumanizacije. Kroz lik Grace, film postavlja pitanje koliko smo ljudi spremni žrtvovati svoje moralne principe kako bi preživjeli, te ukazuje na mračne strane ljudske prirode.

10. The Lobster (2015.) , redatelj Yorgos Lanthimos

U paralelnom svijetu gdje se odvija radnja filma, glavni lik David je prisiljen boraviti u hotelu. Uz brojna nametnuta pravila i tjeskobne situacije, tu ima rok od 45 dana da pronađe partnera, inače će biti pretvoren u životinju. Sve je to u ime društvenog pritiska da se svatko mora uklopiti u norme.

Osim izolacije i besmislenog praćenja normi, neuspješna i bizarna komunikacija je još jedan od elemenata teatra apsurda koji se pojavljuje u ovom filmu. Likovi u filmu govore jedni pored drugih, nerijetko potpuno ignorirajući ono što druga osoba govori.