Strah i panika na Zagrebačkoj aveniji: Ekstremne vremenske pojave i teškoća suočavanja s još jednim novim normalnim

Ljeto traje, ali po mnogočemu nije tipično. I dok se godinama ljudi skoro po navici žale da je prevruće, prekišno ili pak da more nije one "idealne" temperature, ove godine ta tipična gunđanja više nemaju uporište jer su ih zamijenile vrlo konkretne zabrinutosti.

Zadnjih nekoliko tjedana svjedočimo cijelom nizu udara ekstremnih vremenskih uvjeta. Prvo smo imali divlje oluje koje kao da su se pojavile niotkuda, do te mjere da je pojava istih izazvala popriličan gnjev građana koji su ljuti što ih nadležne službe nisu na vrijeme upozorile na ove pojave. Dakako, sada kada se ekstremni događaji pojavljuju sve češće i upozorenja će biti pravodobnija, no svejedno će biti velik izazov točno prognozirati što slijedi i što se "valja" iz daljine.

Ljetne oluje normalna su pojava, ali oluje poput one koja je nedavno protutnjala kroz Zagreb rušeći drveća, krovove, odnoseći čak i ljudske živote, definitivno nisu. Ista je udarila poput neke glasne budilice koja je i u ovom djelu svijeta obznanila neugodnu istinu, da su klimatske promjene vrlo stvarne i vrlo destruktivne.

I dok je još trajala sanacija štete već su stigle nove runde. Ovog puta ne toliko u vidu snažnog vjetra već intenzivnih padalina. Baš kao i u slučaju vjetra, ljetne kiše normalna su pojava, ali ovo "otvaranje neba" je bilo sve osim uobičajenog. Ogromna količina kiše preopteretila je infrastrukturu i čovjeka i prirode uzrokujući poplave koje su pogodile Hrvatsku i Sloveniju, naročito Sloveniju. Svjedočili smo bujicama koje pred sobom s jezivom lakoćom odnose prometnice, mostove, čak i cijele kuće.

Iako je teško pripisati pojedinačne događaje isključivo rezultatu klimatskih promjena, činjenica jest da kako se zrak zagrijava, njegova sposobnost zadržavanja vode se povećava, što znači oko 7% više vlage za svaki 1 °C promjene temperature. Zbog povećane količine vlage obilne padaline postaju još jače i rizik od poplava se povećava. To je ono što smo vidjeli ranije da se događa u Njemačkoj - rekordne količine oborina uzrokovale su ne samo izlivanje rijeka iz svojih korita, već su preplavile odvodne i kanalizacijske sustave, što je rezultiralo ozbiljnim prirodnim katastrofama.

Svjedoci koji su u Sloveniji u trenutku ostali bez svega u prvim izjavama za medije na licu mjesta poručuju da su ipak sretni, jer su živi. Ta sama izjava zapravo dosta nam govori o sili koja je protutnjala. To nije elementarna nepogoda koja vam uništava životni rad i tjera vas da gledate taj grozni proces - to je sila koja skoro u trenutku odnosi sve, toliko brzo da je gubitak nemoguće procesuirati, moguće je samo prebrojati živote koji nisu izgubljeni i biti sretan zbog toga.

Pojavu ovakve iznenadne oluje, bilo da je riječ o vjetru koji izgleda kao da se namjerio odnijeti sve pred sobom ili kiši koja kao da nikad neće prestati, skoro je pa nemoguće doživjeti posredno, preko slike, snimke. Tek uživo i na svojoj koži može se osjetiti sva sila uznemirene prirode.

I taj nemir se direktno širi i na ljude. Bio sam u Zagrebu za vrijeme one velike oluje prije tri tjedna, kada je vjetar trgao stabla koja su se doimala vječna. Sama oluja nije potrajala tako dugo, no subjektivno je bilo teško reći. U pamćenju samo ostaje scena da se usred dana gase svjetla na nebu i da mrak preuzima vodstvo. Kroz prozor mogao sam samo pratiti velike grane kako se savijaju i popuštaju, ali negdje u pozadini čuli su se udari rušećih krovova koje je vjetar odnosio s obližnjih zgrada.

Ipak, zanimljivoj sceni svjedočio sam tek kasnije negdje na zapadu Zagreba. Na ulicama su ljudi stajali poprilično zbunjeno. Tek neki su odmah, skoro pa instinktivno, krenuli čistiti to rasulo granja i crijepova. Većina ih je pak gledala, ili kroz oči ili kroz zaslone svojih telefona, scenu koja je ponegdje izgledala poput nečeg s ukrajinskog fronta. Razbijeni automobili, ogromna debla koja leže na njima. Neprepoznatljivi parkovi i spoznaja da ovo što se upravo dogodilo može i ne mora biti izolirani slučaj.

Nakon kratke šetnje planirao sam obići prijatelja u zagrebačkom kvartu Prečko, ali da bih došao do njega morao sam prijeći Zagrebačku aveniju, žilu-kucavicu grada. Ista je nastala neposredno nakon Drugog svjetskog rata izgradnjom jedne od prvih suvremenih cesta koja je povezala Zagreb s Ljubljanom u sklopu tadašnjeg Autoputa bratstva i jedinstva.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.