Surovi sistem i instinktivna borba s neumoljivom konkurencijom: Zašto sve veći broj roditelja u Južnoj Koreji zdravoj djeci daje hormon rasta iako to može biti vrlo opasno po njihovo zdravlje

Poznato je da će roditelji (barem većina) učiniti sve za svoju djecu, uključujući pomoći im da se kad uskoro odrastu mogu što bolje snaći i suočiti sa sve većom konkurencijom, naročito na tržištu rada, ali i u svim drugim aspektima života. No, u tome svakako mogu i pretjerati, a trenutačna atmosfera natjecanja nerijetko roditelje dovodi do toga da ulažu ogroman trud ne bi li baš njihovo dijete imalo bolje "startne pozicije" od drugih. To se svakako vidi i po količini angažmana oko djece već i u predškolskoj dobi, a kritičari tvrde da se na taj način djeci oduzima djetinjstvo jer ih se od najmanjih nogu zatrpava s obvezama, dodatnim aktivnostima...

Ne čudi da se ovakvo intenzivno roditeljstvo pojavljuje u dijelovima svijeta gdje generalno vlada osjećaj da će samo najbolji uspjeti dok će se drugi mučiti u životu ili će im život biti pun patnje. Sada pak već imamo nove generacije roditelja koji su na vlastitoj koži osjetili koliko je teško napredovati uz sav trud, koliko je teško imati i zadržati adekvatan posao te zbog toga osjećaju strah da bi njihova djeca mogla proći još i gore. U tom smislu često, skoro pa instinktivno, žele od svoje djece napraviti najnaprednije moguće verzije nadajući se da će to biti dovoljno za suočavanje sa svijetom neprestano rastuće konkurencije.

Pretjerivanja pak ima u svim domenama i to se nerijetko odražava na psihičko zdravlje djeteta, naročito u kasnijoj životnoj dobi ako ne uspije ostvariti ambicije i zamisli svojih roditelji (a mnogi, unatoč najboljim namjerama i najvećim naporima, neće to ostvariti). Takav odnos snažno je izražen u nekim azijskim zemljama gdje se veliki fokus stavlja na perfekcionizam i imperativ napretka, naročito u zemljama gdje je kapitalistička ekonomija dosegla tu razinu da je put "do vrha" (ili barem do pristojnog života) pretvoren u ekstremno usko grlo kroz koje prolaze samo najbolji (ili najsretniji).

U Južnoj Koreji pojavio se u tom kontekstu novi zabrinjavajući fenomen - davanje hormonalne terapije rasta djeci, i to zdravoj djeci, koja nemaju nikakvih utvrđenih problema s rastom.

Činjenica jest da su ljudi iz Azije rastom u prosjeku niži nego u ostatku svijeta, svakako u komparaciji sa Zapadom. Muškarci su u prosjeku visoki 170 cm, a žene 157 cm. No, neki roditelji, zapravo zabrinjavajuće velik broj njih, ovo ne vidi kao normalno stanje nacije već potencijalni hendikep u kontekstu globalizirane ekonomije.

Studije jesu potvrdile da fizički atraktivni ljudi zarađuju u prosjeku oko 15% više od svojih "običnih" kolega, no pokušaj hormonskog utjecanja na to kod djece (i to kroz percepciju da viši ljudi jesu atraktivniji, što nipošto ne mora biti opći slučaj) krajnje je kontroverzna praksa.

Ipak, broj adolescenata koji primaju terapiju hormonom rasta naglo se povećava u Južnoj Koreji, prenosi list Korea Herald, a broj za prvu polovicu ove godine već je premašio prošlogodišnji.

Prema podacima koje je 22. rujna objavila Služba za pregled i procjenu zdravstvenog osiguranja, 25.900 adolescenata primilo je terapiju hormonom rasta samo u prvoj polovici ove godine. Ta je brojka prošle godine iznosila 25.300, što je pak otprilike dvostruko više od broja zabilježenog 2020. godine.

Terapija hormonom rasta propisuje se nakon precizne dijagnoze pregledima kada postoje sumnje na poremećaje rasta. Ove sumnje mogu uključivati djecu u dobi od 3-10 godina koja rastu manje od 4 centimetra godišnje ili su više od 10 cm niža od svojih vršnjaka.

No, postoji rastući trend roditelja koji se odlučuju na "liječenje" hormonom rasta po cijeni od oko 10 milijuna wona (7490 USD) godišnje kako bi potaknuli rast svoje djece u visinu - čak i kada nema medicinske dijagnoze niskog rasta.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.