Bliski istok ima mnogo religija i sekti. Međutim, većina stanovništva u regiji ne zna mnogo o njima, a pogotovo van nje. Alavitska denominacija islama pojavila se istaknutije od izbijanja sirijskog rata 2011. godine, jer su mnogi alaviti dio vladajućeg sloja, posebno predsjednik Bašar al-Asad. Unatoč tome, detalji denominacije ostaju uglavnom nepoznati vanjskom svijetu iz nekoliko razloga, od kojih je jedan činjenica da šeici i svećenici ove linije žele zadržati tajne detalje, kako vanjskim silama, tako i nekim alavitskim sljedbenicima. Zbog toga većina objavljenih publikacija o alavitima od strane pripadnika drugih sekti sadrže netočne ili neistinite podatke.
Alavitska denominacija nazvana je po Ali ibn Abi Talibu, rođaku Poslanika Muhameda i smatra se prvim imamom šijitske islamske škole Dvanaestorice. Neki alavitski svećenici opisuju Aliju kao "partnera Poslanika Muhameda u prestižu i u svemu osim proročanstva". Percepcija da alaviti smatraju Aliju utjelovljenim Bogom je izmišljotina, prema šeiku Zulfikaru Gazalu, jednom od velikih alavitskih šejhova u Siriji. Sekta se ponekad naziva i Nusairi, što je referenca na njenog utemeljitelja Muhameda ibn Nusaira al-Bakrija al-Numeirija, kojeg alaviti smatraju al-Babom, religioznim činom poznatim kao naziv za šijitskog imama, dok drugi šijiti, posebice glavna struja koja prati Dvanaest Imama, smatra Numeirija lažnim prorokom.
Kao ogranak šijitskog islama, alaviti dijele mnoga vjerska učenja s ostalim šijitskim sektama. Šejh Sulejman al-Ahmad, jedan od vodećih alavitskih šejhova, objasnio je: 'Alaviti nemaju nezavisne doktrine o bogosluženju i vjerske odredbe koje se temelje na znanju halala (što je dozvoljeno) i harama (što je nedopustivo), a čak i transakcije poput one povezane s nasljeđivanjem. Ovise o nauci Imama Dža'fara, smatrajući da je ona podrijetlo, a alaviti jedna njezina grana.'
Alaviti imaju sufijsku metodu unutar svog šijitskog smjera, sličnu sufijskim metodama koje su prihvatili suniti; te se ove metode mogu ukratko opisati riječima: alaviti su ideološki irfanska skupina sufija, a oni su džafariti sa gledišta pravne škole. Njihova glavna referenca je Kur'an Časni, kao i svim drugim muslimanima. Irfanski pristup znači spoznati Boga i imati punu vjeru u njega, njegove glasnike, knjige i avlije (svece). Istraživač i akademik Muhamed al-Ahmad rekao je da je najbolji način za razumijevanje alavitskog načina razmišljanja shvatiti kao pokušaj povezivanja islamske religije s grčkom filozofijom. Irfan je inače afektivna mistična nauka koju je u šijizmu osobito unaprijedio Ruholah Homeini.
Nadalje, alaviti vjeruju u reinkarnaciju, ideju da je ljudska duša podvrgnuta ponovljenim ispitivanjima dok se ne pročisti i nakon toga predstavi Bogu kako bi odgovarala na Sudnji dan. Ovo vjerovanje su odbacili šejh Mari i mnoga alavitska pisma odbijaju pitanje reinkarnacije. Možda bi se interpretacije razlikovale od osobe do osobe, ali problem bi mogao biti u kontradikciji tekstova. Alaviti su koncentrirani u Siriji, gdje čine mali postotak stanovništva, s malenim brojkama u Libanonu i Turskoj. Njihov precizan broj nije poznat, ali procjenjuje se da u svijetu postoji između 7 i 14 milijuna alavita.
Alaviti se često optužuju da su ezoterični, drugim riječima pokazuju svoju religiju i učenje drugačije od onoga što kažu njihova osnovna uvjerenja. Pisac Musa Mhaval je u svojoj knjizi o alavitima odredio ovu sljedbu kao one koji svoju suštinu ispoljavaju u različitim oblicima i čine tavil (hermeneutičke interpretacije) Kur'ana. Šejh Mari je alavite nazvao prirodnom alternativom brutalnosti, umijećem izrade vrlo rafiniranih pravaca, pravila koja se odnose na moral i prakse, a koja uključuju skup pisanih i nepisanih pravila i principima koji uređuju ljubaznost. Rekao je da je takija, predostrožna disimulacija ili poricanje vjerskog vjerovanja i prakse u svrhu progona, alternativa zbog nepostojanja intelektualne i ideološke slobode s obzirom na zločine kojima je regija svjedočila kroz povijest, čiji su efekti učinili pripadnike ove sljedbe obvezatnim pokoriti se moćnicima, jer bi u protivnom bili ubijeni. Dodao je da, budući da ovi narodi još ne prihvaćaju i ne poštuju druga vjerska mišljenja, takija je rješenje za sprječavanje ubijanja i klanja. Ovakvu ideju podržava većina šijitskih vjerovanja.
Međutim, i on, kao i većina alavitskih svećenika, negira da alavitska doktrina sadrži skrivene rituale, spise ili mistično štovanje. No, dio vjere se ne objavljuje u javnosti. Štoviše, neke se molitve podučavaju muškarcima tek nakon puberteta, to jest u dobi od 15 godina nadalje. I muškarcima i ženama dopušteno je moliti pet puta dnevno. Međutim, molitva i drugi stupovi islama, uključujući plaćanje milostinje i post tijekom mjeseca ramazana, nisu obavezni u sekti, nešto što alavitski svećenici također opovrgavaju.
Šejh Mari piše da je ova dezinformacija proganjala Alavite od nestanka al-Imama al-Askarija, 11. imama šijizma, 260. godine po hidžri (873. god.), Iako su se svećenici trudili s vremenom ispraviti zapisnik. Prema istraživaču i akademiku Mohamedu al-Ahmadu, budući da je alavitska doktrina zabranjena, neuspjeh Alavita da otkrije detalje svoje vjere i nedostatak podataka o njima bio je način da sačuvaju svoje postojanje. Poput ostalih šijitskih sljedbi i mnogih sunitskih sufija, Alaviti dijele obrede posvećenja svetišta osoba proizašlih iz kuće poslanika Muhameda ili imama. Oni također obilježvaju Id al-Gadir, između ostalih vjerskih praznika koje slave muslimani. Id al-Gadir se obilježava na dan kada alaviti i šijiti uglavnom vjeruju da je bio dan kada je Poslanik Muhamed odobrio Ali ibn Abu Taliba za svog nasljednika. Toga dana šijiti obnavljaju odanost Aliju. Naziva se velikim danom, jer se vjeruje da su sve molitve odazvane.
Alaviti su se redovno suočavali sa progonima, posebno vojnim kampanjama u 14. stoljeću koje su izveli Mamluci u Levantu, a temeljenim na vjerskim fetvama (odredbama), od kojih je najpoznatije izdao sunitski šeik Taki al-Din ibn Tajmija, koji je optužio alavite kao nevjernike. Sa svoje strane, al-Azhar al-Šarif i ostali šijitski duhovnici smatrali su da je u većini njihovih djela bila alavitska sekta islamskom, pa je nedopustivo označavati je kao nevjeru.
Mnogi su alaviti ubijeni u vojnim pohodima, njihove džamije su srušene, njihove knjige spaljene i onemogućeni su da uđu u džamije. Štoviše, tisuće alavita masakrirano je u Osmanskom Carstvu, koje je dominiralo Levantom nakon 1516. Uspostavljanje francuskog mandata za Siriju nakon Prvog svjetskog rata označilo je prekretnicu u povijesti alavita. Ova uprava je dala Francuzima ovlasti za regrutiranje sirijskih civila u svoje oružane snage i stvorila je ekskluzivna područja za manjine, uključujući Alavitsku državu. Ova je država kasnije razorena, ali Alaviti su i dalje bili značajan dio sirijskih oružanih snaga. Otkako je Hafez al-Asad preuzeo vlast 1971. godine, vladom je dominirala politička elita koju je vodila alavitska obitelj al-Asad. Određena takija je prevladala i u toj obitelji, jer je Hafez rođen u familiji Sulejmana al-Vahiša. Vahiš znači divlja zvijer i obitelj je dobila to ime zbog Sulejmanove snage. Hafezov otac Ali Sulejman je bio poznat tijekom suradnje s francuskim vlastima kao lav, što se na arapskom kaže al-Asad i 1927. godine je uzeo to ime kao obiteljsko.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
