Više od pola godine sirijska sjeverozapadna provincija Idlib bila je, unatoč sporadičnim okršajima, neka vrsta "zamrznutog sukoba", otkako je velika sirijska vojna ofenziva prošle jeseni zaustavljena poprilično kontroverznim Putin-Erdogan sporazumom. No, svi znakovi eskalacije su sada tu - sukobi su se rasplamsali, SAD ponovno optužuje sirijsku vojsku za kemijske napade (i tako si otvara prostor za moguće vojno djelovanje), a ideja o tzv. "demilitariziranoj zoni" definitivno se raspada.
Tko je prvi podigao Idlib sa sukoba niskog intenziteta na veliki okršaj, teško je reći, obje strane čekale su na ovaj trenutak koji je već mjesecima izgledao neminovan. Do trenutačne razine sukoba nije došlo preko noći, već nekoliko tjedana imamo postepenu eskalaciju - militanti su pokrenuli granatiranje okolnih prostora koji nisu pod njihovom kontrolom, a sirijska vojska je iz dana u dan pojačavala zračne napade.
Činjenica da je ipak prošlo oko pola godine znači da su obje strane imale dovoljno vremena pripremiti se na ovaj sudar. U neku ruku ova nova bitka za Idlib je ujedno i rat putem posrednika kojeg s jedne strane svakako vodi Turska, glavni sponzor militanata u Idlibu, i sirijski saveznici. Dakako, politički je to krajnje kompleksna i nezgodna situacija jer kada pogledamo tko su ti sirijski saveznici, Rusija i Iran, odmah uviđamo i činjenicu da na onoj "višoj razini", iznad Sirije, odnosi između Moskve, Ankare i Teherana su zapravo iznenađujuće dobri. Rusija i Turska su u redovnom kontaktu glede brojnih pitanja, čak dogovaraju i nove vojne suradnje i nakon eventualne dostave S-400 sustava. Iran i Turska također imaju dobre odnose, nešto što im SAD uvijek zamjera (iako baš danas su turski dužnosnici poručili kako su od ovog mjeseca prestali s kupnjom iranske nafte - koliko je to točno tek će se vidjeti, SAD svakako pamti tursko-iransku "zlato za naftu" shemu).
Idlib se pak ne može promatrati na isti način kao neka ranija čvrsta uporišta militanata u Siriji, kao što su bile teško osvojive zone južno od Damaska, još južnije prema Golanu, ili čak i "majka svih bitaka", ona za Aleppo - zbog činjenice da je Turska duboko infiltrirana u Idlib, njezina vojska je tamo, na terenu, tamo već ima vojne postaje, promatračnice... kao i tzv. sirijsku "Nacionalnu vojsku", odnosno jednu novu inkarnaciju militanata koji, čini se, vole mijenjati imena s vremena na vrijeme, očito prema tome tko ih u datom trenutku sponzorira.
Podsjetimo, prva inkarnacija tzv. pobunjenika, FSA (Slobodna sirijska vojska), strože je definirana 2012. u Zagrebu - dakako, ne od strane Hrvatske i sam grad je potpuno nebitan, već zbog činjenice da je upravo za vrijeme posjete Zagrebu tadašnja američka državna tajnica Hillary Clinton poručila kako je vrijeme da se krene dalje od Sirijskog nacionalnog vijeća (politička opozicija) te da se uvede "one koji se na fronti bore i ginu". Dodatno definiranje vojne opozicije nastavljeno je za vrijeme njenog gostovanja u Dohi tjedan dana kasnije.
Dakako, sve su to sada već davno završene priče jer FSA tehnički zapravo više niti ne postoji. Militanti u Idlibu poprilično su ideološki homogena skupina. Od strane Turske poduprijeto formiranje tzv. "Nacionalne vojske" od prvog je dana paravan da bi se sakrilo što stvarno drži snagu u Idlibu, a istina je da je Idlib postao koncentracija Al-Qaeda terorista koji su se povlačeći s poraženih prostora učahurili ovdje i ovdje će pružiti ili posljednji otpor ili - ako ih se pusti da se dovoljno obnove - čak krenuti i u proboj prema van, a možda se upravo to i događa zadnjih 48 sati.
Al-Qaeda pak također voli mijenjati imena pa tako u Siriji već ima svoju treću verziju - prvo su se nazivali Al-Nusra Front, a sada idu pod imenom Hayat Tahrir al-Sham (Organizacija za oslobođenje Levanta). Apsurd sporazuma Putin-Erdogan bio je u tome da se njime tražilo "izbacivanje terorista iz Idliba", odnosno nekakvo razdvajanje "umjerenih i ekstremnih" - takva stavka mogla je jedino biti pro-forma jer obojica dobro znaju da takve stvarnosti u Idlibu nema. Pro-turska "Nacionalna vojska" i teroristički HTS uvelike se razlikuju samo po imenu, a sada, kada je stvar eskalirala, udružuju se u zajedničku borbu protiv sirijske vojske.
Rekavši sve to možemo se fokusirati na aktualno stanje na terenu. Veliki okršaj ovog tjedna vodio se za grad Kfar Nabuda koji se nalazi na samoj granici između provincije Idlib i njoj južne provincije Hama (grad tehnički spada pod provinciju Hama). Sirijska vojska je pokrenula ofenzivu i zauzela ga, no, zadnje vijesti, od noćas, navode kako su udružene militantne snage pokrenule protuofenzivu te se grad sada ponovno nalazi u njihovim rukama. Ova pobjeda odmah im je dala popriličan entuzijazam - glasnogovornik jedne od militantnih frakcija, Mostafa Maarati, poručuje: "Cilj nam nije samo Kfar Nabuda, idemo dalje i nastavit ćemo sve dok ne srušimo tiranina Bashara al-Assada i oslobodimo svu zemlju.
Grad Kfar Nabuda na karti
Da je sukob u Idlibu postao vrlo intenzivan svjedoči i činjenica da je više od 200,000 ljudi napustilo svoje domove bježeći od zone sukoba. Raseljeni sada pozivaju Tursku da otvori granice (podsjetimo, Turska je već do sada primila više od 4 milijuna izbjeglica iz Sirije).
Militanti očito žele sukob pomaknuti izvan granice Idliba, a to znači da će pokušati pogurati front dalje prema Hami, Aleppu i Latakiji. Kasno sinoć sirijska državna televizija objavila je kako je sirijska vojska srušila jedan dron napunjen s bombama u blizini zračne luke Hama.
Neslužbeni izvori navode kako su militanti jučer započeli operaciju s ciljem zauzimanja još jednog grada u provinciji Hama - Qal’at Al-Madiq.
Grad Qal’at Al-Madiq na karti
Iz SAD-a, koji više nije toliko involviran, barem ne u Idlibu, jučer su pozvali na primirje. "Ono što nam treba u Idlibu i diljem zemlje sada je primirje", rekao je američki specijalni predstavnik za Siriju, James Jeffrey. No, SAD u isto vrijeme ističe kako imaju naznake da sirijska vojska "opet koristi kemijsko oružje protiv civila" te još jednom prijete vojnom intervencijom zbog toga. Drugim riječima, SAD, iako danas na margini događanja, još uvijek daje do znanja da može, po potrebi, kontrolirati situaciju nekim iznenadnim napadom, recimo s ciljem zaustavljanja sirijske vojske. Naime, u ovoj fazi rata snagama koje od početka 2011. žele srušiti Assada s vlasti najbitnije je da on ne dođe do potpune vojne pobjede, a zato je Idlib bitan, Idlib je zadnje konkretno uporište ekstremista u Siriji.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
