Vijest da se Donald Trump sprema za novu predsjedničku kandidaturu 2024. godine, djeluje puno uvjerljivije nego teza da stoji iza ubojstva iranskog znanstvenika Mohsena Fakhrizadeha, kako bi izazvao rat i silom ostao na vlasti. Budući da ove dvije namjere uvelike isključuju jedna drugu, nijedna se ne može uzeti zdravo za gotovo. Da bi se moglo procijeniti što je istina, treba se najprije obratiti pažnja na ono što radi i govori Trump. Od Trumpa se nije niti moglo očekivati da će rutinski odigrati ulogu "hromog patka" (lame duck), pa čak i da su izbori prošli uobičajeno glatko, a nisu.
Samo dan prije spomenutog ubojstva Trump je na pressici u Bijeloj kući iznio jako zavodljive argumente glede svojeg poraza i Bidenove pobjede na izborima. Rekao je da Joe Biden nije kandidat za kojeg bi glasalo 80 milijuna Amerikanaca, za kojeg bi glasalo više afroameričkih građana, nego za Baracka Obamu, te da je on sam dobio 11 milijuna više glasova nego 2016. kada je pobijedio ispred Hillary Clinton. Trumpu se svašta može prišiti, ali ne i da su mu ovo loši argumenti.
Nad ovim što tvrdi Trump mogli bi se zamisliti i vrhovni suci kada budu razmatrali tužbe koje je podnio tim njegovih odvjetnika. Zašto da ne, doista je intrigantno. Nisu Trump i Rudy Giuliani naivci, nego lukavi bogataši s Manhattana. Sigurno imaju bolje ideje od napada na Iran ili izazivanja građanskog rata. Glavno im je da Trump ostavi u javnosti nezaboravan dojam pravednika koji se do kraja civilizirano borio, a onda na kraju, kao moralni pobjednik odstupio zbog ljubavi prema narodu i državi. Što bi moglo bolje od toga preporučiti Trumpa za republikanskog kandidata na izborima 2024. godine?
Ako doista želi ponovo biti predsjednik njemu je važnije da iz Bijele kuće ode kao pravednik, ako već mora otići, nego ostaviti dojam militantnog luđaka koji će nastaviti rat, ako ga se ponovo izabere predsjednikom za četiri godine. S druge strane Demokratska stranka i mediji, koji su proglasili Joe Bidena predsjednikom, imaju motiva prikazati Trumpa ludim i opasnim i oteti mu moralnu pobjedu, što je također razumljivo. Nije svejedno hoće li Biden ući u Bijelu kuću 20. siječnja kao heroj koji spašava svijet od rata, ili kao sumnjivac, čija je pobjeda na izborima ostala nerazjašnjena. Doista, kako je moguće da je Biden dobio više afroameričkih glasova od Obame?
Trump ustrajava u svojem nepriznavanju izbornih rezultata dok ne dođe službena potvrda, gradeći istodobno sebi poziciju za narednu kandidaturu. To ima više smisla, nego teorija da je podivljao od bijesa, pa hoće na brzinu zaratiti sa Iranom kako bi ostao na vlasti. Naravno, ne može nestati sumnja da iza atentata na Fakhrizadeha ipak stoje američke obavještajne službe. Međutim, prerano je tvrditi da li je Trump kriv ili nije, ali nije prerano zaključiti da ne bi bilo logično izazivati rat s Iranom i istovremeno graditi image legaliste, koji se bori za pravdu i istinu.
Izjava bivšeg šefa CIA-e, Johna Brennana, koji je oštro osudio atentat na iranskog vrhovnog znanstvenika te je pozvao Teheran da se suzdrže od bilo kakve ishitrene reakcije te da umjesto toga pričekaju "povratak odgovornog američkog vodstva" također je za analizu. Najprije zato što nijedan bivši šef obavještajne službe ne bi optužio vlastitu zemlju za neki atentat, čak niti ako bi to bilo nedvojbeno dokazano. Takve stvari se jednostavno ne rade, pa će prije biti da se Brennan obratio domaćoj javnosti, kako bi joj ulio dodatni optimizam zbog dolaska "odgovornog" Bidena.
Borba za američko javno mnijenje još nije gotova, bez obzira na to što će Biden gotovo sigurno ostati izabrani predsjednik. Usprkos snažnom antitrumpizmu koji vlada Amerikom i svijetom, raspoloženje prema Bidenu se može promijeniti ako stvari krenu loše, kada Trump prestane biti svakodnevna meta. A loše može krenuti sve, od epidemije do ekonomije. Vanjska politika povratka SAD-a u međunarodne forume osim što treba predstavljati otklon od Trumpa, mora se prilagoditi novim okolnostima, jer povratka na stari režim jednostavno nema i ne može biti. Jako teško će biti sve to napraviti i bez hipoteke nepoštenih izbora, tako da Demokratska stranka čini sve da skine ili makar zamaskira tu hipoteku.
Uostalom, Trump je ušao u Bijelu kuću s hipotekom optužbi da su ga hakeri Kremlja i Putin osobno doveli na vlast, pa se godinama morao braniti od toga, iako nije bilo nekakvih opipljivih dokaza. A dokaza da je bilo krađe na izborima će biti. Možda ih neće biti dovoljno i da se utiče na odluku Suda da su izbori bili falsificirani, ali bit će ih itekako dosta za utjecaj na javno mnijenje. Izbori 2020. pokazali su da pola Amerike ne vjeruje mainstream medijima, a nakon četiri godine Trumpove antikampanje povjerenje će vjerojatno biti još manje.
Nije slučajno da Vladimir Putin nije čestitao pobjedu Bidenu. To svakako nije nikakav dokaz njegove osobne simpatije za Trumpa, ali mu pruža priliku da može Bidenu staviti do znanja što misli o njemu kao "odgovornom", o prirodi američkih izbora i još povrh toga, koliko toliko doprinijeti ravnoteži dvovlašća u SAD-u. Idealna situcija za rusku poruku bez riječi, koju Putin dakako ne propušta. No, ako neko može pomoći Trumpu to je vjerojatno Putin.
S Putinove točke gledišta Trump je nepredvidljiv, ali istodobno je ideološki pouzdan partner. Putin bi morao imati simpatije za Trumpovu borbu protiv aparata Demokratske stranke, jer ga je taj aparat pokušao rušiti i probat će vjerojatno opet. Kao što sada ruši Trumpa, na izborima dakako. Aleksej Navaljni već je pozvao EU da ne prizna parlamentarne izbore u Rusiji idućeg rujna.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
