Prvi europski moreplovci koji su stigli u područje Južne Amerike koje će kasnije postati poznato kao Argentina pojavili su se 1502. godine. Bili su to Gonçalo Coelho i Amerigo Vespucci koji su putovali po nalogu portugalskog dvora. Oko 1512. João de Lisboa i Estevão de Fróis otkrili su Rio de la Platau - najveći estuarij na svijetu gdje se u Atlantski ocean ulijevaju rijeke Parana i Urugvaj. Vezani tekst: U jedinstvu i slobodi: Povijest Argentine (II. dio) Prilikom istraživanja estuarija, europski moreplovci su stupili u kontakt s domorodačkim narodom Charrua i prvi su pronijeli vijest o "narodu planina" odnosno Inkama i njihovom carstvu koje su čuli od lokalnih Indijanaca. Europljani su tada putovali do zaljeva San Matias na uvali Atlantskog oceana na sjevernim obalama Patagonije.
Prvi Španjolci koji su posjetili teritorij moderne Argentine stigli su 1516., a predvodio ih je moreplovac Juan Díaz de Solís. Španjolski istraživač Pedro de Mendoza je 1536. uspostavio prvo malo naselje koje se podudara sa sadašnjom lokacijom Buenos Airesa, ali to naselje je napušteno pet godina kasnije zbog napada domorodaca. Drugo naselje na istom mjestu koje će postati buduća argentinska prijestolnica 1580. je uspostavio španjolski konkvistador Juan de Garay. Kad se iskrcao na obalu na zapadnoj obali estuarija Rio de la Plata, Garay je nazvao grad "Santisima Trinidad" iliti Sveto trojstvo, a njegovu luku "Puerto de Santa María de los Buenos Aires", tj. u prijevodu Luka svete Marije od čistog zraka. 1576. je Cordobu osnovao Jerónimo Luis de Cabrera. Ove pokrajine su bile dio španjolskog Potkraljevstva Perua čiji je glavni grad bio Lima pa su mnogi naseljenici u argentinske krajeve dolazili upravo iz Lime.
Za razliku od ostalih regija Južne Amerike, kolonizacija estuarija Rio de la Plate nije bila pod utjecajem potrage za zlatom jer na tome području nije bilo dragog kamenja. Prirodne luke na estuariju se nisu mogle upotrebljavati jer se zbog zakonskih propisa sva trgovina morala činiti kroz luku Callao blizu Lime. Ne treba posebno napominjati kako je taj uvjet učinio krijumčarenje normalnim sredstvom trgovine za gradove kao što su Buenos Aires, Asunción (Paragvaj) i Montevideo (Urugvaj). Španjolska kolonijalna uprava je promijenila status argentinskih područja tako što je napravila promociju odnosno Potkraljevstvo Rio de la Plate 1776. To potkraljevstvo činili su teritoriji suvremene Argentine, Paragvaja, Urugvaja kao i dobar dio Bolivije. Buenos Aires je upravo zahvaljujući osnivanju novog kolonijalnog potkraljevstva procvjetao kao središte carinskih i lučkih djelatnosti, prihoda iz rudnih bogatstvima bogate Bolivije, povećanih pomorskih aktivnosti robne razmjene, izvoza stoke i proizvoda kao što su koža.
Polako, ali sigurno Buenos Aires je iz tih trgovinsko-strateških razloga postajao prosperitetni trgovački grad cijele regije. Međutim, potkraljevstvo nije predugo živjelo zbog nedostatka unutarnje kohezije između svojih različitih regija i nedostatka jače španjolske potpore. Pomorska trgovina sa Španjolskom je postala ponovo slabija nakon poraza Španjolske od Velike Britanije u bitki za Trafalgar nakon koje je britanska mornarica preuzela primat na svjetskim morima. Britanci su pokušali pomorske invazije na Buenos Aires 1806. i 1807., ali bili su oba puta poraženi od snaga potkraljevstva kojima je upravljao Santiago de Liniers. Te pobjede su ostvarene bez potpore Španjolske što je diglo samopouzdanje lokalne populacije.
Napoleonski ratovi u Europi su doveli do formiranja francuske vlasti na Pirenejskom poluotoku nad Španjolskom i Portugalom te je španjolski kralj Ferdinand VII bio uhapšen. Upravo su poraz i nemoć Španjolske i Portugala od Napoleona pokazali i inspirirali prekomorske kolonije da razmišljaju o neovisnosti te potraže svoj put neovisan od iberskih monarhija. Pokazalo se da monarhije mogu preživjeti bez podrške matice zemlje. Bez kralja, pokoreni američki narodi mogli su živjeti sami. Vodeći se tom idejom, pristaše neovisnosti su pokušali u nekoliko navrata svrgnuti španjolske vlasti u Buenos Airesu i drugdje, ali su ti pokušaji bili kratkog vijeka. U početku.
1810. dogodila se Svibanjska revolucija u Buenos Airesu koja je bila uspješna. Dogodila se u trenucima kada je sva Španjolska bila pokorena osim Leona i Cadiza. Svibanjska revolucija uklonila je s vlasti potkralja Baltasara Hidalga de Cisnerosa te je uspostavljena lokalna vlast do nazivom prva hunta. To je bio prvi uspješan pokušaj prevrata u procesu stjecanja neovisnosti Južne Amerike. Kako bi se zadržao privid kontinuiteta, revolucionari su prvo imenovali Cisnerosa predsjednikom hunte. Ali to je dovelo do nezadovoljstva naroda pa je odstupio poslije nekoliko dana.
Prva hunta je uključivala samo predstavnike iz Buenos Airesa i pozvala je druge gradove s područja potkraljevstva da pošalju delegate da im se pridruže. To je rezultiralo izbijanjem rata između pokrajina potkraljevstva koji su prihvatili događanja u Buenos Airesu i onih koje nisu. Razmatrani su alternativni oblici vladavine poput ustavne monarhije ili regentstva, ali su odbačeni. Potkraljevstvo je preimenovano te je dobilo novi naziv Ujedinjene Provincije Rio de la Plate. Međutim, status različitih pokrajina se mijenjao nekoliko puta tijekom argentinskog Rata za neovisnost (1810.-1818.) iz razloga što su neke pokrajine ostale lojalne bivšim kraljevskim guvernerima dok su drugi bili uhapšeni ili smijenjeni. Različite pokrajine će se kasnije podijeliti u različite države.
Rat za neovisnost se vodio između argentinskih patriotskih snaga pod vodstvom Manuela Belgrana, Juan José Castellija, i José de San Martína protiv rojalističkih snaga španjolske krune. Prve vojne pohode protiv rojalista vodili su Belgrano i Castelli. Prva hunta je postala Junta Grande, ali je kasnije zamijenjena Prvim trijumviratom 1811. Drugi trijumvirat ga je zamijenio sljedeće godine sazivajući Skupštinu godine XIII koje je trebalo proglasiti neovisnost i napisati Ustav. Ali nije se dogodilo ni jedno ni drugo, ali trijumvire je zamijenilo jednim čelnikom državnog ureda Vrhovnim direktorom Ujedinjenih provincija Rio de la Plate 1814. Tada je u Buenos Aires stigao San Martin s drugim generalima.
Oni su dali dodatnu snagu revolucionarnom ratu koji je tada bio obilježen porazom Belgrana i Castellija i rojalističkim otporom na Banda Orientalu. Tadašnji vrhovni upravitelj Carlos Maria de Alvear je zauzeo Montevideo, a San Martin počeo vojnu kampanju koja će se proširiti na velike dijelove Južne Amerike. Upravo je San Martin kreirao vojsku Anda u Mendozi u Argentini i s pomoću Bernarda O'Higginsa i drugih Čileanaca prešao Ande i oslobodio Čile. S pomoću čileanske mornarice, prebacio se u Peru također oslobađajući i tu zemlju. San Martin se susreo 1822. s legendarnim Simonom Bolivarom na konferenciji u Guayaquilu te se nakon toga povukao.
Nova skupština, Kongres Tucumana, u mjestu San Miguel de Tucuman sazvan je dok se San Martin pripremao prijeći Ande. Neovisnost Ujedinjenih provincija Južne Amerike od Španjolskog Kraljevstva je konačno proglašena je 9. srpnja 1816. i taj se dan slavi i obilježava kao Dan neovisnosti suvremene Argentine. Velika Britanija je priznala argentinsku neovisnost 1825. kada je njen otpravnik poslova Woodbine Parish potpisao Sporazum o prijateljstvu, trgovini i plovidbi. No, što se tiče priznanja Argentine od strane Španjolske ono će još pričekati desetljećima da bi se konačno dogodilo 1863. kada su uspostavljena normalizacija diplomatskih odnosa.
Međutim, neovisnost nije donijela mir i prosperitet Argentini i susjednim državama Južne Amerike poput Paragvaja, Urugvaja i Brazila već niz novih građanskih i međudržavnih ratova te sukoba. Naime, u periodu nakon Svibanjske revolucije 1810. na području Argentine vođeni su sukobi zbog oblika vladavine. Trajao je sukob unionista i federalista do 1820. kada je dogovoreno da će se Ujedinjene provincije sastojati od nekoliko neovisnih republika kojima će vladati caudillosi u ime aristokracije, a uz asistenciju vojske stočara gaucha. Nastojanja grada i pokrajine Buenos Aires da nametne svoju hegemoniju u unutrašnjosti zemlje naišle su na snažan otpor. 1825. Bernardino Rivadavia je postao predsjednik Ujedinjenih provincija. On je posjedovao viziju ujedinjenja države pod striktnom centralnom vlašću koja će poticati gospodarski razvoj na cijelom teritoriju države. Rivadavia je predložio federalizaciju Buenos Airesa što je Kongres prihvatio, ali provincijski caudillosi nisu željeli prihvatiti prijedlog kao ni predstavnici glavnog grada jer se nisu htjeli odreći povlastica. Rivadavia je nezadovoljan 1827. odstupio i otišao u egzil što je dovelo do propasti ujedinjenja Argentine. Naslijedio ga je general Juan Manuel de Rosas koji je u paktu s lokalnim caudillosima porazio vladu pokrajine Buenos Airesa te je vladao čvrsto autokratski sve do 1852.
Za vrijeme Rosasove vladavine sve snažniji bivaju federalisti, a posebice u periodu nakon 1831. kada je potpisan federalni sporazum kojim su sve provincije prihvatile uspostavu Argentinske konfederacije. Konfederacija je trajala do 1852. Provincije su bile organizirane u obliku konfederacije bez čelnika države, a guverner provincije Buenos Aires Rosas je vodio diplomatske poslove te poslove koji su se ticali vojske. Za vrijeme upravo njegove vladavine konfederacija se suprotstavljala napadima Brazila, Bolivije, Urugvaja, Velike Britanije i Francuske. Rosas je zadržao prihode od carina i kontrolu trgovine na rijeci La Plati. Osnovana je tajna organizacija Mazorca koja je u paktu s policijom premlaćivala i ubijala političke protivnike. Također je Rosas sklopio nekoliko sporazuma s lokalnim caudillosima koji su mu omogućivali kontrolu nad provincijama. No, caudillosi su shvatili da su pogriješili što su se priklonili Rosasu pa su sklopili savez s Brazilom, Urugvajem i argentinskim liberalima u izbjeglištvu. General Justo José de Urquiza je vodio pobunu i pobijedio Rosasa u bitki za Caseros 1852. te je potom Rosas morao otići u egzil.
Ni tada sukob unitarista i federalista nije definitivno razriješen. Pobjednici su sazvali Ustavotvornu skupštinu te 1853. donijeli federalni Ustav koji je stvorio snažnu središnju vlast i osigurana je zastupljenost pokrajina u saveznim institucijama Argentinske Konfederacije. Ustav je uz amandmane ostao do danas na snazi. Njega su potpisali guverneri pokrajina koje su pobijedile Rosasa, ali ne i Buenos Aires. Tako su osam godina postojale dvije Argentine: pokrajina Buenos Aires i Konfederacija s prijestolnicom Paranom. Izbio je građanski rat između Konfederacije i Buenos Airesa 1859., a poraženi Buenos Aires prihvatio je opciju da će, nakon ustavnih promjena koji će mu dati poseban status, ući u sastav Konfederacije. Mir je kratko trajao, a u sljedećem sukobu je 1861. Buenos Aires izišao kao pobjednik te je postignut novi dogovor. Argentinska Republika je konačno uspostavljena 12. prosinca 1861. što je označilo ujedinjenje Argentine.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
