1862. Bartolome Mitre postao je prvi predsjednik ujedinjene Argentinske Republike. Tijekom sljedećih šest godina njegove vladavine vlada je napravila konsolidaciju zemlje i učinkovito vladala pokrajinama dok je Buenos Aires sačuvao dio svoje autonomije. Temeljito se gradila nacionalna država i nacionalni identitet argentinskog naroda, pravni i porezni sustav, upravni aparat i oružane snage. Prethodni tekstovi iz ove kolekcije: U jedinstvu i slobodi: Povijest Argentine (I. dio) Nastavljen je gospodarski razvitak te je napravljena nacionalizacija carine, Buenos Aires je federaliziran, gradile su se željeznice i telegrafski sustav te javne škole i sveučilišta. Najveći problem toga doba bio je Paragvajski rat (najveći rat ikad na teritoriju Južne Amerike) između 1865. i 1870. U njemu se Argentina pridružila Brazilu i Urugvaju protiv Paragvaja. Po okončanju rata Argentina je anektirala neka granična područja na sjeveroistoku.
Savez guvernera iz unutrašnjosti države i Mitreovih protivnika iz glavnog grada na vlast su doveli Dominga Faustina Sarmienta koji je vladao od 1868. do 1874. Nastavljeno je s politikom izgradnje suvremene nacije i gospodarskog rasta. Ulažu se veća sredstva u sustav obrazovanja, a u zemlju dolazi sve više imigranata iz Europe. Sarmientova politika uništavala je tradicionalne načine života Indijanaca i gauchosa zbog zapadnjačke vizije napretka. 1874. je Nicolas Avellaneda postao predsjednik. Mučio se s problemom ekonomske depresije koja je izbila prethodne godine. On je bio liberal koji je promovirao useljavanje, obrazovanje i razvijanje morskih luka i cjelokupnog prometnog sustava. Tih godina se vodila vojna kampanja pod nazivom Osvajanje pustinje odnosno nametanje središnje vlasti na prostorima Patagonije koje su naseljavali Indijanci. Naravno, u ratu su pobijedili Argentinci i tamo su naseljeni useljenici iz Europe.
Savez guvernera se s vremenom transformirao u prvu političku stranku u Argentini pod nazivom Partido Autonomista Nacional (PAN) koju su činile regionalne političke grupe. Vladavina jedne stranke dala je mogućnost da ona dovede na vlast predsjednika Julia Argentina Rocu 1880. koji se proslavio svojim djelovanjem protiv Indijanaca. Roco je završio proces federalizacije. Buenos Aires se pobunio, ali savezna vojska je ugušila ustanak te je grad odvojen od svoje provincije i ukida se njegova autonomna milicija. Kao rezultat sukoba centralista i periferista stvara se "centralizirani pluralni federalizam" u kojem je središnja vlast dobila autonomiju. Miguel Juarez Celman vladao je Argentinom od 1886. do 1890. i tada izbijaju ekonomski problemi jer se novac tiska bez pokrića, dolazi do inflacije i osiromašenja srednje klase koja u paktu s dijelom elite osniva opozicijski pokret Union Civica (UC) koji je nastojao srušiti predsjednika. Roca je predvodio pobunjenički pokret. Zbog financijskog sloma i snažnog pritiska oporbe, Celman daje ostavku 1890., a nasljeđuje ga potpredsjednik Carlos Pellegrini koji je provodio umjerenu politiku u teškim vremenima. 1898. Roca je ponovno postao predsjednik te je omogućio UC-u da uđe u političku arenu. Smatrajući da su radikali na taj način zakinuti, Hipolito Yrigoyen i Leando Alem 1892. osnivaju novu stranku odanu "radikalnoj demokraciji" Civica Radical (UCR). Tako se pri kraju 19. stoljeća polako oblikovao politički višestranački život Argentine.
Argentini je krajem 19. i početkom 20. stoljeća očajnički nedostajala radna snaga i u tom periodu je između 1857. i 1930. u zemlju pristiglo 3.5 milijuna useljenika najviše iz Španjolske i Italije pa se zbog toga Argentina smatra "najsvjetlijom i najeuropskijom državom" Latinske Amerike. Velik problem razvitka bio je nepostojanje izvornog seljačkog pučanstva jer su jedini seljaci bili domoroci koji su brutalno desetkovani tijekom rata protiv njih 1870-ih. U velikim gradovima se radnička klasa organizirala po uzoru na Europljane te su organizirani štrajkovi. 1902. je Kongres izglasao zakon po kojem je vlada mogla deportirati strance koji se neprikladno ponašaju. Rocu je 1904. naslijedio Manuel Quintana, a nakon njegove smrti dvije godine kasnije predsjednik postaje Jose Figureoa Alcorta. Između 1896. i 1910. vodstvo UCR-a je preuzeo popularni Yrigoyen koji nije htio da stranka sudjeluje na izborima već da dizanjem revolucije stvori uvjete da su raspišu novi izbori. U strahu od takvog raspleta situacije, 1912. je vlada predsjednika Roquea Saenza Pene provela izbornu reformu koja je davala pravo glasa svim punoljetnim muškarcima.
UCR se protivio zatvorenom političkom sustavu, bio je okupljalište narodnih masa, okupljao je i nove zemljoposjednike i pripadnike radničke klase. Nisu se zalagali niti za zemljišnu reformu ni za industrijalizaciju. Nakon što je ispunjen njihov zahtjev o reformi izbora odlučili su sudjelovati na izborima. Upravo zato je 1916. vođa radikala Yrigoyen postao predsjednik te je vladao sljedećih šest godina. Politika vođe radikala bila je ipak umjerena jer je sklopio dogovor s konzervativnim zemljoposjednicima. Yrigoyen je provodio konzervativnu fiskalnu politiku i umjerene socijalne reforme kako bi postigao političku stabilnost. Srednja klasa je dobila mogućnost da se zapošljava u birokraciji, ide na sveučilišta i stvoreni su uvjeti da se stvori dinamičnije društvo. Državni prihodi su distribuirani srednjoj klasi, a bez protivljenja oligarhije. Pokušao je sklopiti savez i s radništvom, ali tome su se oligarsi usprotivili. Bilo je sve više radničkih štrajkova. Antisemitsku histeriju je promovirao novoosnovani ekstremno desničarski paravojni pokret Liga Patriotica Argentina. Vlada je micala s vlasti nepoželjne guvernere.
Yrigoyen je brzo sukobio sa svojim nasljednikom na mjestu predsjednika Marcelom de Alvearom. Potonji je na vlast doveo osobe koje su pripadale tradicionalnoj eliti i koje su provodile tradicionalnu politiku. Tijekom dvadesetih uspon anarhističkog pokreta i dolazak lijevih emigranata iz Europe pokrenuo je ljevičarski aktivizam. Uslijedio je val bombaških napada i pucnjava koje su kulminirale u pokušaju atentata na američkog predsjednika Herberta Hoovera prilikom njegovog posjeta Argentini 1928. i kod skoro uspješnog atentata na Yrigoyena 1929. kad je ponovo izabran za predsjednika. Istovremeno tih godina dolazi i do uspona desnice i radikalne desnice koja je svoje uzore tražila u španjolskim i francuskim desnim pokretima i filozofima. Dio desnice je zazivao vojnu diktaturu. Prije izbijanja krize Argentine je bila bogata država na svjetskoj razini, ali je to kriza promijenila. Yrigoyen je izabran za predsjednika, ali ga je Velika depresija koštala mandata. 1930. vojnim pučem je svrgnut s vlasti od strane vojske koju je predvodio profašistički general Jose Felix Uriburu. Tada je započelo 13-godišnje razbolje tzv. neslavnog desetljeća.
Od 1930. do 1943. na snazi je bila restriktivna demokracija u kojoj je vojska imala glavnu riječ i bio je privid demokracije. Razdoblje su karakterizirale izborne krađe, progon oporbe, korupcija u državnim institucijama. Nakon što je poslije puča postao predsjednik Uriburu je pokušao napraviti ustavnu reformu koja bi uključila korporativizam u argentinski Ustav što je bio korak prema uvođenju fašizma na što su negativno gledali konzervativci. Oni su zato odlučili poduprijeti umjerenijeg generala Agustina Justa koji je osvojio namještene izbore 1931. Justo je provodio liberalnu ekonomsku politiku koja je išla na mlin višim klasama te je dopuštala široke koruptivne radnje. Jedna od najneslavnijih odluka tijekom neslavnog desetljeća bilo je potpisivanje trgovinskog sporazuma Roca-Ruciman 1933. kojim je Velika Britanija profitirala od jeftinog uvoza argentinskog mesa. Pad svjetske trgovine učinio je argentinsko gospodarstvo ovisno o uvozu. 1937. predsjednikom postaje vođa radikala Roberto Ortiz, a zbog lošeg zdravlja ga je zamijenio potpredsjednik Ramon Castillo 1940. koji je sam postao predsjednik 1942. Castillo je radi svojih fašističkih stavova i inata SAD-u održavao odnose sa Silama Osovine te je Argentina bila neutralna u ratu.
Nezadovoljna Castillovom politikom vojska je u lipnju 1943. na čelu sa časnicima disidentima (Grupo Obra de Unificacion - GOU) napravila vojni puč. Castillov režim je svrgnut. To je bio kraj neslavnog desetljeća. Krilatica vojske bila je "Argentina Argentincima", otpor vladajućima te želja da Argentina postane sila u svjetskim razmjerima te pravednija raspodjela bogatstva. Sljedeće tri godine vladala su Argentinom tri generala: Arturo Rawson, Pedro Ramirez i Edelmiro Farrell. U početku je nova vlada zadržala neutralnu poziciju u Drugom svjetskom ratu da bi 1944. prekinula odnose s Njemačkom i Japanom, a sljedeće godine im objavila rat iako nije imala namjeru slati vojne trupe u rat.
Juan Domingo Peron bio je aktivni sudionik pokreta GUO, tajnik, a kasnije ministar rada i socijalne skrbi. Imao je potporu industrijskih radnika i dobro odnose sa sindikalnim liderima preko kojih je postajao sve utjecajniji. Postao je 1944. ministar rada i potpredsjednik republike pod plaštom zaštite urbane radničke klase. Zastupao je progresivnu socijalnu politiku što je ljutilo zemljoposjednika i neke vojne časnike koji ga ujesen 1945 uhićuju. Nakon prosvjeda svojih pristaša pušten je na slobodu, povukao se iz vlade i vojske te osnovao je Radničku stranku (Partido Laborista - PL).
Peron je želio kreirati novi politički sustav u kojem bi zajedno s partnerima iz društva kao što su vojska, crkva, radnici, poduzetnici modernizirao i industrijalizirao Argentinu. Zbog antiameričke retorike i zahvaljujući podršci descamisadosa (peronista) u veljači 1946. Peron je dobio izbore kao kandidat koalicije Partido Unico de la Revolucion Nacional. Nakon pobjede napušta stranke koalicije i osniva peronističku stranku pod nazivom Partido Justicialista (PD). Uslijedit će peronističko doba koje će duboko promijeniti i oblikovati modernu Argentinu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
