Desetljećima generacije Korejaca maštaju o ujedinjenju Sjeverne i Južne Koreje koje bi prema popularnom mišljenju za njihov narod bilo bogomdani trijumfalni događaj koji bi rezultirao zlatnim dobom prosperiteta, harmonije i sreće na Korejskom poluotoku. Dok južnokorejski predsjednik Moon Jae-in naporno i marljivo radi na formalnom uklanjaju i brisanju svih neprijateljstava sa Sjevernom Korejom koje su ostavština rata koji je završio prije 65 godina, mnogi neovisni analitičari i stručnjaci se pitaju što će se događati u slučaju reunifikacije dvaju Koreja?
Scenarij trijumfa poput neke bajkovite priče iz Gospodara Prstenova ili neke druge bajke? Ili scenarij dramatičnog šoka, zaokreta i socijalnog procjepa koji bi donio dugotrajne poteškoće poput noćne more koja se naizmjenično pojavljuje i nestaje? Pitanje je može li se ujedinjenje dvije korejske države uopće dogoditi ili je to samo još jedna utopija i nerealna politička želja određenih krugova? Treba biti iskren i priznati kako povijest nije do sada vidjela spajanje dva toliko različita društveno-politička sustava.
Međutim, prije razmatranja ujedinjenja treba prvo pogledati aktualan proces pomirbe dvije Koreje. Neki stručnjaci su već prepoznali da bi konačna uspostava mira i formalno okončanje ratnog stanja zapravo više odmoglo ujedinjenju nego što bi pomoglo, jer bi se na taj način Sjeverna Koreja dodatno emancipirala i legitimirala kao neovisna država. No, po svemu sudeći izgleda da Moonovi potezi idu upravo u tom pravcu legitimacije Sjevera čiju neovisnost Jug nikada nije uistinu priznao. Npr. Seul trgovinu sa Sjevernom Korejom ne vodi pod kategoriju izvoz te ima ministarstva i agencije koje se bave konstantno teritorijem Sjevera kojeg smatraju svojim iako nemaju nikakav stvarni suverenitet desetljećima.
Moon je javnosti poznat kao netko tko je uvijek zagovarao politiku mrkve i mekanog pristupa prema Sjeveru što na Korejskom poluotoku nosi specifičan naziv "osunčana politika". Naime, tu politiku su između kasnih devedesetih i kasnih 2000-ih godina provodili bivši lijevi iliti centristički južnokorejski političari poput dvojice predsjednika Kim Dae-junga koji je za tu politiku dobio Nobelovu nagradu za mir 2000. i Roh Moo-hyuna. Južni Korejci na čelu s predsjednikom Moonom danas žele poboljšati odnose sa svojim sunarodnjacima iz više razloga. Važni razlozi su to što Južna Koreja ima vojni rok i propisanu obveznu mobilizaciju u slučaju oživljavanja rata sa Sjeverom. Sjevernjaci na svoje južne sunarodnjake gledaju kao na američke marionete koji trebaju oslobađanje od kandži američkog imperijalizma. Takve službene kvalifikacije i odnos dvaju republika istoga naroda trebaju biti što prije ukinute.
Osim ukidanja takvih ratobornih postavki, Moon želi jačanje neovisnosti Sjeverne Koreje jer zna da je eventualno ujedinjenje vrlo nerealan i nepoželjan scenarij barem na kratki i srednji rok. Moguće ujedinjenje bi on i njegova administracija kao i velika većina Južnih Korejaca pozdravila tek u dalekoj budućnosti. Razloga je pregršt. Čak i da Kim Jong-un danas abdicira i dobrovoljno razmontira svoj totalitarni jucheovski režim, ode u egzil i preda Seulu suverenitet i nadzor nad svojom državom, proces ujedinjenja dvaju Koreja bio bi iznimno teško provediv. Ne bi bio nemoguć jer bi se u tom slučaju morao provesti, ali bi donosio puno više problema i muka nego koristi. Zašto? Zato što su tehnološke i ekonomske razlike između dvije zemlje toliko velike da se teško mogu premostiti i neutralizirati. Reunifikacija bi donijela velike migrantske valove koji bi Sjeverne Korejce preselili na Jug a oni bi sa sobom donijeli i divovske financijske izdatke za zdravstvenu i socijalnu skrb, zaposlenje, obrazovanje i opću prilagodbu. Troškovi bi bili teško podnosivi i za ekonomski jače zemlje od Južne Koreje.
Kolika bi ekonomski bila teška situacija može se za primjer uzeti ujedinjenje Njemačke. U trenutku ujedinjenja 1990. Istočna je Njemačka imala BDP po glavi stanovnika u visini od 11 000 $ po vrijednosti današnje valute. To je bilo oko polovice BDP-a Zapadne Njemačke. Istočna Njemačka je također imala dvostruko veću nezaposlenost od Zapadne i iznosila je oko 11%. Imovina kućanstava na Istoku je bila daleko manja nego na Zapadu jer su Istočni Nijemci imali samo oko 30% imovine Zapadnih Nijemaca. Usprkos dobro osmišljenom i realiziranom planu za premošćivanje razlika u zadnjih 28 godina, BDP današnjih pokrajina nekadašnje Istočne Njemačke je u visini oko 70% BDP-a zapadnih pokrajina. Situacija s nezaposlenošću je i dalje ista kao i nekoć. Iznosi oko 11% i nezaposlenost je više nego dvostruko veća od one u zapadnim pokrajinama. Imovina prosječnog istočnog kućanstva iznosi oko 50% imovine zapadnog. Vidi se da se Nijemci i danas muče s procesom ujedinjenja odnosno usklađivanja istočnog dijela države sa zapadnim.
Uvjeti i razlike dvaju Koreja danas 2018. su puno lošiji nego dvije Njemačke 1990. Procjenjuje se da sjevernokorejski BDP per capita iznosi oko 1800 $ što je oko 7% BDP-a per capita Južne Koreje koji iznosi 26 000 USD. Podaci o nezaposlenosti u DNRK nisu poznati, ali je dobro poznato kako su bogatstvo i imovina centralno planirani i raspoređeni što dovodi do pitanja kako bi se njima upravljalo u slučaju ujedinjenja. Bez sumnje, svima je jasno da Sjeverna Koreja ima ogroman ekonomski potencijal, ali trebat će dosta vremena prije nego što će ga moći početi koristiti na ispravan način i još je dulji put ka izjednačavanju s Jugom.
Međutim, ujedinjenje nije samo ekonomski težak zadatak već i društveno. Premda obrazovni sustav Sjeverne Koreje nije loš mnoga zanimanja bi izgubila smisao, odnosno mnogi ljudi iz komunističke Koreje bi se teško snašli u kapitalističkoj Koreji. Liječnici bi se susreli s morem lijekova i medicinskih procedura za koje nisu nikada ranije čuli, a kamoli probali. Školski i fakultetski profesori našli bi se u nezavidnom položaju, barem oni koji predaju humanističke znanosti jer matematika, fizika i druge prirodne znanosti su svugdje iste. Povjesničari, politolozi, sociolozi, ekonomisti i dr. bi se morali prekvalificirati. Nekima to ne bi bio problem, ali mnogima bi bio.
No, nažalost većina odraslog sjevernokorejskog stanovništva se nikad ne bi mogla prilagoditi uvjetima života u Južnoj Koreji. Iako bi bolje jeli, pili, oblačili se, koristili računala, internet i smartphone, imali bi slab socijalni status. Većina bi mogla raditi slabo plaćene fizičke poslove koji zahtijevaju nisku razinu vještina. Mnogi bi bili osuđeni raditi kao čistači šoping centara ili kao niskokvalificirani radnici u tvornicama. Mnogi Sjevernjaci bit će osuđeni na uličarenje te će biti skloni pristupanju kriminalnim aktivnostima, a djevojke će ulaziti u svijet prostitucije. Također, priljev pučanstva sa Sjevera snizit će cijenu rada što će biti čimbenici zbog kojih će mnogi Južnjaci prezirati svoje sjeverne sunarodnjake.
Konačna normalizacija odnosa dvije Koreje i prestanak loših odnosa sa Seulom, Sjevernoj Koreji bi dali priliku da postane samoodrživa i započne kontinuiran proces gospodarskog rasta koji bi krenuo prema ujednačavanju s južnim susjedom. Bio bi to dug i složen posao, ali policy-makeri na Jugu smatraju da je to jedini put za Pjongjang koji bi u dalekoj budućnosti omogućio da reunifikacija postane realna opcija. U dalekoj budućnosti bi ujedinjenje dvaju Koreja bio sretan i harmoničan scenarij. Službeno ukidanje svih elemenata sukoba dvaju Koreja bi natjeralo SAD i UN da ukinu svoje međunarodne gospodarske sankcije protiv Pjongjanga što bi kreatorima politike na Sjeveru dalo priliku da razviju trgovinsku razmjenu i unaprijede gospodarski rast do neslućenih razina.
Premda bi ukidanje sankcija nažalost legitimiralo izrazito represivni Kimov režim, ono bi sačuvalo živote mnogih običnih ljudi u Sjevernoj Koreji jer bi se otvorili novi poslovi, nova radna mjesta i povećao prihod pa bi stanovništvo bolje živjelo i ne bi mnogi slojevi pučanstva bili pothranjeni. Gospodarska liberalizacija bi istovremeno vodila prema otupljenju represivne oštrice režima koji ne bi mogao biti više toliko strog što se npr. pokazalo u slučajevima drugih komunističkih država koje su se otvorile gospodarskoj liberalizaciji kao što su Kina i Vijetnam. Slobodna ekonomija bi dugoročno vodila prema demokratizaciji i širokom slobodama iako bi to bio vrlo dug proces.
Stabilizacija i normalizacija odnosa dvaju Koreja izvanredno dobro bi došla i Južnoj Koreji koja bi mogla manje trošiti na oružane snage i povezane djelatnosti. I nije sve samo u novcu. Južni Korejci imaju obvezan vojni rok za muškarce što ne djeluje dobro na obrazovni proces mladih ljudi jer se tako prekidaju obveze na fakultetima i smanjuje ukupna ekonomska i društvena produktivnost mladih muškaraca. Republika Koreja se muči sa sve starijim stanovništvom i padom brakova i novorođene djece pa bi potpuni mir na Korejskom poluotoku otvorio vladi u Seulu priliku za nove programe kako bi se uhvatila u koštac s tim važnim demografskim pitanjima. Mir, stabilnost i prosperitet dvije Koreje osnovni su preduvjet za prikladno ujedinjenje tamo negdje u daljoj budućnosti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
