Ukrajinski scenarij za Gruziju: Povijest se ponavlja, ovaj put na Kavkazu - eskalacija sukoba i nepomirljive suprotnosti u sjeni potpunog sraza između Istoka i Zapada

Situacija u Gruziji izgleda nelagodno poznata. Puno toga podsjeća na Ukrajinu u zimu 2013. godine. Podsjetimo, tadašnji ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič objavio je kako Ukrajina odustaje od plana priključenja Europskoj uniji te da će umjesto toga raditi na većoj orijentaciji prema Rusiji. Argumentirao je da je to Ukrajini u strateškom i ekonomskom interesu. Doslovno istog dana buknule su demonstracije koje su iz dana u dan bile sve žešće, naročito na centralnom kijevskom trgu Majdanu. Uskoro je došlo do oružane pobune, Janukovič je svrgnut s vlasti, a Ukrajina je pala u duboku krizu iz koje se više nikad nije izvukla. Današnji rat u Ukrajini poprilično direktno je povezan s tim dramatičnim događajima kasne 2013. i rane 2014. godine.

Po mnogočemu Gruzija sad prolazi isti scenarij. Vladajuća nacionalistička stranka Gruzijski san nedavno je osvojila izbore, a oporba je odbila priznati rezultat. Naime, već tada su razlike između oporbe i vlasti bile toliko velike, politički i geopolitički nepremostive, da je bilo teško očekivati da će izbori proći mirno koji god da je ishod. Stvorio se totalni raskol koji viđamo i u nekim drugim zemljama šire regije, primjerice u Moldaviji, a nešto nalik tome upravo se počinje manifestirati i u Rumunjskoj.

U gruzijskom slučaju imamo oporbu koja je izrazito pro-zapadno orijentirana i ne pristaje na nikakve druge alternative za Gruziju, uključujući nešto neutralniji pristup vrućoj geopolitici. Akteri iz vladajuće stranke već mjesecima upozoravaju da taj tvrdi pro-zapadni stav može Gruziju odvesti na put ratne katastrofe kakva je zadesila Ukrajinu, naročito kad bi postojeća opozicija došla na vlast i krenula, recimo, snažno zagovarati što brže priključenje Gruzije NATO savezu.

To je pak jedan od istaknutih američkih planova još od početka ovog stoljeća. George W. Bush krenuo je s konkretnim koracima prema uvlačenju Gruzije u NATO na što je pak reagirala Rusija koja je pokrenula napad na Gruziju 2008. godine. Rat je trajao svega dva tjedna i završio se odcjepljenjem dvije gruzijske regije gdje živi rusko stanovništvo - Rusija je priznala Abhaziju i Južnu Osetiju kao neovisne države. No, šira poruka ove intervencije bila je jasna, Rusija neće dozvoliti da se NATO "uglavi na njenom jugu".

Od onda je Gruzija prošla kroz brojne političke krize, ali na kraju su se iskristalizirala dva suprotna pola. Gruzija je danas strogo podijeljena zemlja - jedan dio želi maksimalnu integraciju sa Zapadom, uključujući EU i NATO članstvo, dok drugi možda preferira okretanje Istoku, ili možda neki oblik svojevrsne neutralnosti u vrijeme sukoba velikih sila.

Stranka Gruzijski san, bez obzira što mediji tvrdili, nije strogo pro-ruska. Štoviše, proces pristupanja Europskoj uniji nisu potpuno prekinuli već su odlučili isti zamrznuti na četiri godine. To potencijalno i ima smisla, jer u 4 godine - nadajmo se - rat u Ukrajini se više neće voditi, a i cijela politička scena Europe mogla bi se poprilično promijeniti. Jasno, u krajnjem slučaju moguće je da i sama EU do onda neće postojati. No, za jednu malu Gruziju, koja je otprilike po broju stanovnika negdje kao Hrvatska (3,760,000 prema 3,853,000), ima smisla "kupovati vrijeme" jer velike odluke mogu je izložiti i ratu, a ona, za razliku od Ukrajine, teško da se sama može braniti ako se nađe na udaru Rusije.

Opozicija s druge strane na to nikako ne pristaje te stvar gleda kao dramatični i po njih nedopustivi zaokret. Tvrde da Gruzijski san prebacuje zemlju u "rusku orbitu utjecaja" i sad su spremni svim snagama boriti se protiv toga.

Ali Majdan nije bio tako davno, zar je moguće da opozicija ne vidi u kojem pravcu ide ova eskalacija? Na ulicama već imamo scene koje izgledaju da su van kontrole. Kad ne bismo znali snimke s Majdana prije deset godina i iz Tbilisija sinoć izgledaju skoro pa jednake. Izgrednici napadaju policiju, blokiraju ulice i ceste, lete molotovljevi kokteli s jedne strane, suzavac i vodeni topovi se ispaljuju s druge. Prema zadnjim informacijama više od 250 osoba je uhićeno.

Jako puno toga u Tbilisiju danas ima obilježja tzv. "Narančaste revolucije". To su, između ostalog, danas konstatirali i u Moskvi, no sama činjenica da Rusija to tvrdi ne bi trebala biti razlog da se takva procjena otpisuje. Zapravo dovoljno je pogledati noviju povijest takvih revolucija i postaje jasno da sve imaju vrlo sličan način djelovanja. Prosvjednici s jedne strane koriste sve žešće taktike, stradava sve veći broj pripadnika snaga sigurnosti, dok u isto vrijeme zapadni mediji pojačavaju svoju podršku, daju potpuni i nekritički poticaj tim djelovanjima te se gomilaju priče o "napadima na mirne prosvjednike" dok slike s terena sugeriraju nešto sasvim drugačije.

To je taktika koja je prošla već više puta. Zapravo "zapela" je jedino u Ukrajini gdje se Ukrajina nije uspjela re-orijentirati već je završila u ratnom kaosu. Ta neposredna blizina Rusije bila je presudna, kao i općenito znatno veća nestabilnost na relaciji između Moskve i Washingtona. Vremena su se promijenila i svaki idući potez Zapada prema širenju vojne kontrole kroz NATO članstvo sad izaziva jako veliku rusku reakciju dok je nekoć skoro pa bez ikakve krize moglo doći do toga da tri bivše sovjetske socijalističke republike postanu NATO članice (Latvija, Litva i Estonija).

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.