Izgleda da su se beogradski protesti ugasili. U subotu je bilo značajno manje ljudi nego prethodnih četiri noći i nije bilo energije. Bijes zbog najave ekstremnih epidemioloških mjera kao da je prošao, a demonstracije se ne mogu intenzivirati iz makar četiri razloga. Zbog epidemije korona virusa, prije svega, jer dogodit će se upravo ono što se dogodilo u Americi. Kako bi uopće moglo biti drukčije? To je nažalost i jedina izvjesnost u pogledu onoga što se događalo u Beogradu. To je logično i strašno.
Drugo, masovno okupljanje u petak opet je bilo nasilno, a to nije ambijent u kojem se snalazi većina demonstranata. To nije mjesto na koje će majke doći s djecom, kao prije tri dana. Ovo je vjerojatno odvratilo mnoge od dolaska u subotu, kao i vreli ljetni dan. Treći razlog je suštinski. Ovi protesti nisu artikulirali politički zahtjev.
Nema razloga vjerovati da će režim Aleksandra Vučića oklijevati da počisti ulice od nasilnika koji mu smetaju, a već jest, jer ih sinoć nije bilo. Tu stvar su mu olakšali nenasilni demonstranti, pripadnici takozvane građanske Srbije. To su studenti, profesori, službenici, umjetnici, novinari, gradski bonvivani i ostali koji Beograd čine šarmantnim. Svi se oni razumljivo zgražaju od gađanja betonskim blokovima i gutanja policijskog suzavca. Njima smeta tuča na ulicama, isto koliko i Vučiću smetaju nasilnici izvan kontrole.
Dok Vučićev režim deklarativno propagira pristojnost, istodobno građanski dio Srbije iskreno i otvoreno sumnja u Vučićevu osobnu normalnost. Predsjednik Srbije isto tako iskreno i otvoreno pokazuje prezir prema građanskoj Srbiji, čast izuzecima. No, Vučić uživa povjerenje Bruxellesa, a ne politički predstavnici građanske Srbije. To može izgledati apsurdno, ali je politički logično. Bruxelles od Vučića ipak nešto očekuje, upravo ono što nije mogao dobiti od političkih lidera građanske Srbije. Priznanje neovisnosti Kosova u vidu potpisanog dokumenta.
Vladimir Živojinović/Getty Images
Predsjednik Srbije poručio je da su mu protesti u Beogradu otežali pregovaračku poziciju pred nastavak dijaloga s Prištinom u Bruxellesu. Je li baš tako? Vjerojatno nije, jer on izgleda nije niti pozvan da bi pregovarao. To je on sam rekao samo drugim riječima kada je pred kamerama beogradskih medija pročitao listu zahtjeva s kojima kosovski Albanci stižu u Bruxelles.
Vučićeva pozicija tijekom dijaloga o Kosovu sve vrijeme je krajnje neugodna, jer se u Bruxellesu od njega očekuje samo jedno. Da okonča privremenu situaciju koja traje već 21 godinu, a formalno od veljače 2008, kada je Kosovo proglasilo neovisnost. Izgledalo je da on vrlo vješto, vještije od drugih odugovlači taj završni potez. Da podjednako vješto balansira između EU, Kine, Rusije, Amerike, Turske i susjeda. Nepristrasni gledatelj sa strane mogao je razumjeti da Srbija vodi izuzetno promišljenu vanjsku politiku, kao neovisna mala zemlja. Mnogi koji žive u Srbiji povjerovali su da Beograd ipak s Moskvom dogovara taktiku u vezi sa Kosovom.
Ideja da bi Srbija mogla razmijeniti tri općine s većinskim albanskim stanovnišvom na teritoriju juga Srbije za sjever Kosova gdje u većini žive Srbi zamalo je prošla. Već je bio zakazan summit Vučića i predsjednika Kosova Hašima Tačija za 27. lipanj, kada je trebalo da se u Bijeloj kući uz posredovanje američkog specijalnog izaslanika za Kosovo Richarda Grenella utvrdi nacrt povijesnog dogovora o razmjeni teritorija i međusobnom priznanju. Novine su pisale da bi se američki predsjednik Donald Trump mogao povremeno pojaviti u prostoriji za sastanak, ali da će posao voditi Grenell.
Vladimir Živojinović/Getty Images
Takav dogovor ne bi obradovao nacionaliste, tradicionaliste i mnoge druge u Srbiji, ali za većinu građana je mogao proći kao prihvatljiv. Pregovarač bi se čak mogao pohvaliti da je uspio sačuvati makar nešto od Kosova. Nije li sam Vučić više puta izjavio kako Srbija nema ništa na Kosovu i da on u razgovore ulazi da izvuče makar nešto? Nečemu se vjerojatno i nadao. No, Tači je 24. lipnja dobio poziv od Specijalnog tužiteljstva u Haagu da se javi zbog sumnje da je kriv za ratne zločine, ubojstvo 100 ljudi prije 21 godine. Zbog toga je Tači morao otkazati Washington i summit je propao.
Pregovori Srbije i Kosova vratili su se u Bruxelles. Trumpu je trebalo Kosovo kao vanjskopolitički uspjeh pred izbore, ali Europa ne treba Trumpa. Ostavimo američkog predsjednika s njegovim brigama i vratimo se u Beograd. Tamo je 18. lipnja boravio ruski MVP Sergej Lavrov, pred kojim je Vučić rekao da se Srbija, a ne Rusija, pita hoće li biti priznanja Kosova ili ne. Lavrov je tada, šest dana prije objave haaškog tužitelja, rekao da se EU ne smije izolirati od rješavanja kosovskog problema. Vučić je još dodao da je od Lavrova saznao zabrinjavajuće informacije po pitanju Kosova.
Od sredine ožujka do početka svibnja Srbija je dosta dobro stajala po pitanju epidemije. Onda su na brzinu ublažene mjere i raspisani su parlamentarni izbori. Kreću nogomet i tenis pred publikom, masovni stranački skupovi, krcate kavane, a maske su se prestale nositi. Socijalnu distancu nisu više spominjali niti stručnjaci iz Kriznog štaba, koji su do tada djelovali zainteresirano za javno zdravlje. Virus je oslabio, pravo je vrijeme da se zarazite, poručeno je građanima iz Štaba, koji je već bio prestao redovito zasjedati.
Vladimir Živojinović/Getty Images
Epidemija se nakon dva tjedna proširila, a onda je nastavila rasti eksponencijalno. Jednostavno rečeno, izmakla je kontroli, još prije početka protesta. Poput bujice razorila je zdravstveni sustav, pa je bilo puno više mrtvih. Sve se to saznalo nakon izbora koji su bili 21. lipnja.
No, u danima pred izbore službeni podaci bili su umirujući i stabilni. Na primjer, prema informacijama od 15. lipnja novih slučajeva je bilo 57 od 5.085 testiranih, a jedna osoba je preminula. Slične brojke, s ne više od dva smrtna slučaja dnevno, emitirane su tjednima. Krešendo bezbrižnog širenja epidemije u Srbiji bila je bezobzirna proslava izbornog trijumfa Vučićeve SNS, koja je osvojila dvije trećine mandata. Njemačke novine pisale su o 'znojnoj zabavi' nakon koje su se razboljeli nekoliko dužnosnika, ministar obrane i predsjednica parlamenta.
Beograđani su u relativno malom postotku izašli na glasanje, jer su glavne opozicijske stranke bojkotirale izbore, pa se može reći da dvije trećine građana nije podržalo Vučića. Društvene mreže najednom su bile zatrpane snimkama izjava u kojima se tvrdi da u Novom Pazaru umire po nekoliko ljudi dnevno. Saznalo se da nema dovoljno testova. Dok su se Beograđani okrenuli oko sebe, svatko je poznavao nekoliko osoba koje imaju Covid-19. U ožujku i travnju velika većina nije poznavala nikog. Odjednom je sve postalo jasno. Virus nije oslabio. Lagali su.
Vladimir Živojinović/Getty Images
Ponovo uvodimo policijski sat od petka do ponedjeljka, rekao je građanima Vučić u utorak 7. srpnja obraćajući im se tonom koji bi se mogao dojmiti izazivačkim. Bijes je proključao, a nekoliko sati kasnije ulice su se napunile prosvjednicima. Na malom prostoru okupile su se raznolike grupe demonstranata s različitim idejama. Njih se uopćeno kategorizira kao prozapadne demokrate i proruske nacionaliste, a ima i podskupina kao što su ultraljevičari, antivakseri ili borci protiv 5G mreže.
Okupljanje je bilo posve spontano, a bijes usmjeren na najavu policijskog sata. Svatko je došao sa svojim ukorijenjenim političkom mišljenjem, a razumljive ljudske frustracije zbog dva mjeseca izvanrednog stanja, neodlaska na ljetovanje, gubitka posla i Covid-19 kao takvog, ujedinile su sve skupine u hitnoj potrebi da iskale bijes. Ubrzo, one dvije glavne skupine pokazuju da nemaju dodirnu točku niti minimalni konsenzus po bilo kojem političkom pitanju. Kao ulje i voda su, ne mogu se pomiješati. I jedni i drugi stigli su pred skupštinu jako ljuti. Stiglo je i dosta policije i ne mali broj civila koji su došli hladne glave. Tako je počelo.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
