Univerzalni jezik duše: Weltschmerz? Ubuntu? O riječima bez prijevoda koje ujedinjuju svijet u jedno značenje

Imate li nekad dojam da nešto želite reći, a ne znate kako? Možda je to neki osjećaj, neko posebno stanje. Opisujete ga kao san od prošle noći dok vam detalji polako blijede. Vi dakako znate o čemu je riječ, znate jako dobro što osjećate, ali kad to postane tako posebno doima se skoro nemogućim prenijeti, zapisati... Zapravo to su trenuci iz kojih se rađa umjetnost kao nužna potreba. Umjetnošću se može projicirati emocija koju je možda nemoguće opisati na drugi način. Kad su ranih 70-ih godina Eddiju Hazelu, gitaristu iz američkog sastava Funkadelic, rekli da snimi solo dionicu "zamišljajući da mu je majka preminula", on je kreirao kultnu instrumental skladbu "Maggot Brain" u trajanju preko 10 minuta. Bila je to neponovljiva emocija izražena kroz tonove gitare. On je zapravo "pričao" kroz tu gitaru, opisao sve što osjeća, što riječima možda nikad ne bi mogao. Njegov kolega iz sastava, George Clinton, rekao mu je: "Sviraj kao da ti je majka preminula, zamisli taj dan, kako se osjećaš, kako bi se nosio s time, kako bi sve izgledalo u tebi". Možda pomalo bizaran zahtjev, ali iz toga je stvorena jedna od najljepših instrumentalnih skladbi ikad zabilježenih na električnoj gitari.

U nedostatku riječi izražavamo se na sve načine koje možemo, jer ponekad su osjećaji tako snažni da jednostavno moraju biti pokazani, izbačeni iz nas. Ali kad govorimo o riječima i tražnju zamjena za njih, možda je stvar u tome da jednostavno nemamo pravih riječi? Ne da ih ne možemo u trenutku naći nego ih baš nema, barem u rječnicima naših jezika. Ali jezika na svijetu je puno i oni nisu samo drugačiji tonovi koji znače jedno te isto. Ljudski jezici imaju i dozu fascinantne mistike, njihov svaki unikatan nastanak je priča za sebe koja seže daleko u povijest, a neki od njih imaju i riječi koje su ostale samo njihove, za koje nemamo vlastiti ekvivalent. Te riječi ne mogu se prevesti, možemo ih eventualno samo opisati, no i tada je pitanje hoćemo li odraditi dobar posao.

Jer ako postoji riječ koja predstavlja cijelu jednu kompleksnu emociju, onaj koji je oduvijek poznaje zna je u dubinu, zna je prepoznati u sebi samom. Za nas je ta riječ izazov jer moramo joj pristupiti iz obrnutog smjera. Moramo prvo dobro shvatiti emociju, prisjetiti je se, i to pod uvjetom da smo je ikad doživjeli, a tek onda razumjeti ljepotu riječi koja sama bez dodataka može uključivati sve to.

Eddie Hazel je shvatio što mu je George Clinton govorio i što je tražio od njega, a on mu je uzvratio odgovarajući kroz instrument koji je produžetak njegovog osobnog izražavanja. No, je li jedna riječ mogla Hazela potaknuti da doživi takav kreativni trenutak? Što je ovaj pokojni majstor gitare (preminuo je 1992.) mogao kreirati da ga se tražilo da uglazbi nešto kao "Weltschmerz" ili pak "Saudade"? A to su neke od onih riječi za koje nemamo prijevod (kako kod nas tako ni u engleskom jeziku).

A jezici svijeta puni su takvih "čarobnih" riječi. Možda su nastale na posebnim područjima jer je tamo potreba za njima bila veća? Možda kriju neko dublje razumijevanje u svijetu u kojem živimo i stoga ih moramo učiniti univerzalnima? Jer imamo primjere gdje samo jedna riječ govori toliko toga o ljudskoj sudbini, na globalnoj razini, da svijetu daje jedno značenje. Mora, jer kao ljudi, gdje god bili, prolazimo kroz iste priče i imamo potrebu izraziti iste osjećaje.

Spomenuli smo "Weltschmerz" pa krenimo s njom. To je riječ iz njemačkog jezika, a predstavlja koncept koji obuhvaća (sad na red dolazi ne baš jednostavan posao opisivanja ovih riječi koje nemaju prijevoda!) osjećaj svjetske iscrpljenosti, melankolije proizašle iz razlike između idealnog svijeta koji zamislimo i stvarnosti koju doživljavamo.

Ako bismo probali "Weltschmerz" prevesti što direktnije, to bi značilo "bol zbog svijeta" ili "bol zbog svijeta koji pati". Izraz se koristi za opisivanje osjećaja tuge ili nezadovoljstva zbog svijeta kakav jest, djelomično i iz osjećaja nemoći da ga mijenjamo, ali uz percepciju da je to toliko veće od nas da možda jedino što preostaje je pomiriti se, ali ne i miriti se da je takav kakav jest.

Koncept proizlazi iz romantičarske filozofije 19. stoljeća koja je naglašavala individualnost, osjećajnost i duboku povezanost s prirodom. Romantičari su vjerovali da su moderna društva postala prenapučena, bučna i komercijalizirana, što je rezultiralo gubitkom dubokih emocionalnih veza i autentičnih iskustava.

"Weltschmerz" je izrazito emocionalan i introspektivan pojam, koji ističe, kako bi se i pretpostavilo, duboku povezanost između pojedinca i svijeta koji ih okružuje. Osjećaj Weltschmerza može biti potaknut različitim čimbenicima, uključujući društvene nepravde, gubitak voljenih osoba, ili osjećaj nemoći pred složenim problemima svijeta.

Unatoč svojoj temeljnoj tuzi, Weltschmerz može potaknuti i introspekciju i kreativnost. Mnogi umjetnici, pjesnici i filozofi koristili su ovaj koncept kao inspiraciju za svoje radove, istražujući složene aspekte ljudske egzistencije i suosjećajući s patnjom drugih.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.