Urbanizam Pariza kroz stoljeća: Kako su od mračnih i zagušljivih uličica nastali široki bulevari? Haussmannova obnova, da bi bila potpuna, morala je rušiti i povijest

Rijetko koji arhitekt ili urbanist imao je priliku potpuno redizajnirati čitav jedan veliki grad, i dobiti u toj mjeri otvorene ruke da bi se rušili čitavi blokovi starih građevina.

Napoleon III. je za svoje vladavine sredinom 19. stoljeća imao velike planove za rekonstrukciju Pariza i doista, slike tipičnih ulica centra Pariza kakve danas poznajemo zasluga su državnog dužnosnika angažiranog za taj titanski pothvat. Bio je to Georges-Eugène Haussmann, a po njemu je cijeli projekt poznat pod nazivom Haussmannova obnova Pariza.

Haussmann je vodio projekt između 1853. i 1870. godine., a sve skupa zapravo je trajalo čak do kasnih 1920.-ih godina. Predviđeno je i realizirano rušenje 19.730 povijesnih zgrada i izgradnja 34.000 novih, kao i brojni drugi zahvati u infrastrukturi. Pariz se tako pretvorio u gradilište silnih razmjera, a svijet nije imao prilike vidjeti veće rušilište za vrijeme mirnodopskog razdoblja jednog grada!
Ova uspješna suradnja cara i graditelja zapravo je, mogli bismo reći, nastavak na nekoliko stoljeća promišljanja i urbanističkog planiranja Pariza, no nitko prije nije bio ovako radikalan, što bismo svakako mogli pripisati i Napoleonovom stilu vladanja.

Kuriozitet je da Haussmann po struci čak i nije bio bio arhitekt, ali imao je strast i odlučnost za ostvarivanje svojih ciljeva, bio je veliki stručnjak u organizaciji i spretan u pribavljanju dodatnih financija. Spremno se stavljao na dispoziciju Napoleonu, čak i pod žestokim udarom kritika javnosti radi skandaloznog trošenja novca.

Da bismo bolje sagledali ovaj megalomanski projekt i možda ga usporedili s današnjim prilikama, biti će zanimljivo pogledati kako su se u prethodnim stoljećima francuski vladari uključivali u urbano planiranje svoje prijestolnice, kako su ljudi reagirali i na kraju, što je vrijeme pokazalo.

Pariz – graditeljstvo i uvjeti života od Srednjeg vijeka do Francuske revolucije

Kao turisti u Parizu, danas u toj metropoli od 11 milijuna stanovnika možemo vidjeti značajne primjere arhitekture svih povijesno-umjetničkih stilova, od srednjevjekovne, pa sve do suvremene gradnje.

U 12. stoljeću vjerovalo se da kraljevi dobivaju moć od Boga tijekom obreda krizmanja. Ta povezanost Boga i kralja oblikovala je uvelike sakralni srednjevjekovni stil arhitekture. Katedrale su bile središte gradskog života, one su definirale horizont grada i nijedna građevina nije im smjela konkurirati po visini.

Gradilo se odvažno i inovativno, i smatra se da je Francuska bila rodno mjesto gotičke arhitekture; visoki i vitki lukovi svodova omogućili su gradnju još viših, ljepših i elegantnijih katedrala, koje je ispunjavala svjetlost koja je ulazila kroz vitraje. Već se tada ozbiljno razmišljalo o urbanom planiranju i cjelovitom dizajnu francuske prijestolnice.
Katedrala Notre-Dame de Paris je arhitektonski spomenik rane francuske gotike.

U 16. stoljeću Francuzi su bili uključeni u ratove u Italiji, odakle su kao ratni plijen donijeli renesansno umjetničko blago, ali i nove stilske ideje. Zanimljivo, riječ renaissance je francuskog porijekla, i doslovni prijevod je „ponovno rađanje“. Za to je zaslužan povjesničar Jules Michelet koji je tvrdio da je renesansa francuski pokret. Kralj Henrik IV. donio je razdoblje masovnog urbanog razvoja, a gradu u naslijeđe ostali su važni raskošni renesansni spomenici i građevine.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.