Još donedavno srednja je klasa bila moćna i brojna, a danas su stručnjaci, što sociološke provenijencije, što ekonomske, uglavnom složni u ocjeni da srednja klasa lagano izumire. Čak i u zapadnoj Europi gdje je i prije bio kapitalizam, slažu se analitičari da je srednji sloj društva na aparatima. Kažu da je i kod nas srednja klasa bila nekad velika i razvijena, a sad znamo da to više nije. Pogodila je i nju katastrofa. Neki se vjerojatno i sjećaju obitelji u kojoj su dobar posao, ili barem plaćeni posao, imali i mama i tata, obitelji koja je imala kuću ili stan, čak i vikendicu na djedovini, obitelji koja je imala automobil kupljen nov, doduše zastavin, ali ipak nov, obitelj koja je išla svake godine na more barem sedam dana, pa onda u planinu preko zime, obitelji koja je imala uvijek i na stolu i u hladnjaku. Obitelji koja je mogla i uštedjeti. Naravno, europska srednja klasa naspram one naše bila je moćnija, imala je više novca, vozila je bolje automobile i ljetovala i po mjesec dana. Naša je imala niže standarde, gurali su je ljetovanje i zimnica preko sindikata, čekovi na poček i baka – servis, ali i naša srednja klasa imala je ono što i zapadna varijanta – imala je šansu i mogućnosti za razvoj, za napredovanje, za zadovoljstvo u životu. Srednja klasa imala je vremena za sebe i za prijatelje. Spavala je mirno.
Put u bolje društvo
Sociolozi, povjesničari, ekonomisti i drugi istraživači odavno tragaju za ekonomskom i kulturnom pozadinom nastanka brojnih srednjih slojeva u najrazvijenijim zemljama, kao i u zemljama u razvoju. Svojevrsni je boom doživjela poslije Drugog svjetskog rata, otkad se odvija proces konstantnog razvoja srednje klase: kvantitativni rast, ekonomski značaj, politički, ideološki, psihološki te kulturni utjecaj. Ovaj uspon srednje klase dovodi se u vezu sa sve značajnijim smanjenjem tradicionalne radničke klase. Tako se za mnoge razvijene zemlje Zapada smatralo da postaju sve više, "društva srednje klase". Međutim tu se često provlače različite varijante mita o društvu srednje klase, kao što je slučaj s mitom o američkom društvu srednje klase koja je oslonac demokratskog razvoja, načina života, obrazovanja, političke umjerenosti i slično. No, problem je što ipak nema posve usuglašene definicije što je to srednja klasa i tko je sve čini. U osnovi definicije se svode na dva pristupa – ekonomski i sociološki. Za ekonomski pristup sve je zasnovano na razini primanja. Dakle, po toj ekonomskoj definiciji pripadnici su srednje klase oni čija su primanja između jednog i drugog postavljenog iznosa i uglavnom se koncentriraju oko prosječnih primanja.
U SAD-u i većini europskih zemalja pripadnost srednjoj klasi mjere se po primanjima koja se kreću između 75 i 125 posto mediana. I po toj osnovi u razvijenim zemljama brojnost se srednje klase kreće između 30 i 40 posto stanovništva. Druga je sociološka definicija, a ona se zasniva na odrednici da su pripadnici srednje klase oni koji imaju određeni stupanj obrazovanja, koji rade u određenim profesijama, koji imaju određeni ugled i koji zastupaju određene vrijednosti. Po toj osnovi se iz srednje klase isključuju radnici koji imaju primanja viša i od dijelova srednje klase. A to je rezultat polazišta u definiciji da su pripadnici srednje klase oni koji se ne bave fizičkim radom. Dakle, u pitanju su dva pristupa – ekonomski i socio-kulturološki. Ako se uvaži samo ekonomski pristup, onda će u društvu uvijek postojati određeni broj pripadnika srednje klase, po osnovi distribucije primanja. Pa po toj osnovi i u najsiromašnijim zemljama postoji srednje klasa. I tako se razlikuju i srednja klasa u Hrvata od primjerice one u Njemačkoj. Također, srednja klasa ne čini kompaktnu skupinu stanovništva, budući se može govoriti o dvije skupine – višoj i nižoj. U višu bi se skupinu srednje klase mogli ubrojiti stručnjaci koji imaju minimalno fakultetsko obrazovanje, a u donji bi se dio ubrajali oni ispod fakultetskog obrazovanja, ali i oni s fakultetom koji imaju manja primanja, kao što su primjera radi, prosvjetni radnici ili novinari.
O značaju srednje klase govorio je još Aristotel tvrdeći da je srednja klasa jamac stabilnosti socijalno-političkog poretka u društvu. Prije svega, srednja je klasa jamac održanja političkog poretka, ali je i istodobno činitelj demokratizacije. Neka istraživanja pokazuju da što je brojnija srednja klasa da je bogatiji i demokratski život pojedinog društva, te da su i manje socijalne tenzije. S druge je strane brojna srednja klasa pokazatelj uspješnosti ekonomije. Ostvarenje statusa u srednjoj klasi za njezine je pripadnike potvrda ostvarenja životnih ciljeva. Srednja je klasa i glavni potrošač budući ogroman dio prihoda usmjerava upravo u potrošnju, a koja je naravno jedan od stimulatora ekonomskog rasta. Marx je, gradeći cjelokupni pristup zbivanjima u društvu na sagledavanju ukupnih odnosa kao rezultata sukoba dviju suprotstavljenih klasa, za srednju klasu tvrdio da će nestati pod pritiskom okolnosti. Povijesni je razvoj dosad demantirao ta očekivanja, posebice nakon Drugog svjetskog rata kada je srednja klasa procvjetala, a taj je proces trajao do kraja 80-tih prošlog stoljeća kad su se prvi put čuli zabrinuti glasovi da srednja klasa polako, ali sigurno, nestaje.
Stupovi društva u opasnosti
Prema podacima iz izvješća Credit Suissea o globalnom bogatstvu, 664 milijuna odraslih ljudi u svijetu pripada srednjoj klasi, što čini oko 14 posto ukupne svjetske odrasle populacije. Najviše pripadnika srednje klase ima u Sjevernoj Americi, njih 39 posto, dok u Europi trećina odraslog stanovništva spada u tu kategoriju. No kada se uzmu pojedinačne zemlje, najzanimljiviji je podatak da je Kina prvi put u novijoj povijesti pretekla Sjedinjene Države po brojnosti ove klase koja čini osnovu svakog uspješnog i stabilnog društva. Tako u Kini ima 109 milijuna onih koje možemo svrstati u srednju klasu, a u SAD-u samo 92 milijuna. No možda je zanimljivije od toga pogledati u kojim je zemljama udio pripadnika ove klase najveći. Na samom čelu je Australija, u kojoj 66,1 posto stanovništva otpada na srednju klasu, a kako je nešto više od 14 posto stanovništva bogato, udio stanovništva slabijeg imovinskog stanja manji je od 20 posto. Na drugom mjestu je Singapur. Glede srednjeg sloja u Europi valja naglasiti da je u razdoblju od 2004. do 2015. godine broj Europljana koji se mogu smatrati srednjom klasom smanjen za 2,3 posto, pokazuje studija Međunarodne organizacije rada i Edward Elgar Publishinga. Prema podacima s tržišta rada, gubitak srednjeg sloja još je dublji u zemljama poput Njemačke i Grčke.
Eroziju srednjeg sloja u svijetu rada potaknulo je više faktora. Gospodarska kriza samo je jedan od njih. Kako se navodi, u nekim zemljama smanjenje srednje klase povezano je sa smanjenjem plaća i broja zaposlenih u javnom sektoru, što je pogotovo pogodilo žene na tržištu rada. Javni sektor, naime, domaćin je mnogih zanimanja koja se tradicionalno povezuju sa srednjim slojem – od nastavnika, preko državnih službenika do liječnika. No, neka od tih zanimanja, poput nastavnika, svojim primanjima danas se teško mogu svrstati u srednji sloj. U nekim zemljama ključnu ulogu odigrala je i emigracija određenih kategorija radnika i profesija. Osim toga, potvrđuje se da su niža kvaliteta radnih mjesta i rastući sektor slabo plaćenih poslova, kao i progresivno slabljenje mehanizama kolektivnog pregovaranja, određujući faktori za polagani nestanak srednjeg sloja na tržištu rada. S druge strane, stabilni industrijski odnosi, što je vidljivo u Nizozemskoj, Švedskoj, Francuskoj i Belgiji, vode do veće stabilnosti srednjeg sloja.
U Americi se, pak, srednja klasa danas suočava s ogromnim poteškoćama da održi isti životni standard. Američka obitelj koja zarađuje 50 tisuća dolara godišnje, ne može sebi dozvoliti životni standard koji ima srednja klasa, tj. automobil, putovanja, itd. To je luksuz rezerviran za one koji imaju primanja iznad 70 tisuća dolara godišnje.
Do prije nekoliko godina su se svi Amerikanci nadali kako će se poboljšati gospodarska situacija u zemlji, a samim tim i njihova osobna. To je bio osnovni razlog zbog čega je došlo do kraha 2007.-2008. godine kada su stambeni krediti doveli do sloma američkog gospodarstva. Srednja klasa je mahom dizala stambene kredite, računajući kako će njihov dohodak s vremenom rasti, kao što je uvijek bio slučaj od Drugog svjetskog rata naovamo. Očekivani rast primanja je sastavni dio američke kulture, te su mnogi pomislili kako će uskoro doći do gospodarskog oporavka. Kada se to nije dogodilo, našli su se s dugovima koje nisu mogli otplaćivati. Prema službenim podacima State Departmenta prosječna su godišnja primanja američke obitelji 49.103 dolara. Računajući inflaciju, prosječna američka obitelj zarađuje onoliko koliko je zarađivala 1989., a 4 tisuće dolara manje no što su joj bila primanja 2000. godine. Kad se plati zdravstveno osiguranje, te državni i savezni porezi, neto primanja američke obitelji u prosjeku iznose oko 40 tisuća dolara godišnje ili 3 300 dolara mjesečno. Međutim, polovina američkih obitelji zarađuje manje od 3 tisuće dolara, a situacija je još gora ako uspoređujemo razdoblja od 1990.-2011. , te 50-te i 60-te godine prošlog stoljeća i XXI vijek. Upravo tu se vidi propast srednje klase u Americi. Skoro da ne postoji objašnjenje kako to da su se američke vlasti i gospodarska elita odrekle srednje klase, na kojoj je počivala geopolitička snaga SAD-a. Očigledno je kako privatni sektor nema odgovore na probleme, a vladini programi se uglavnom pretvore u fijasko nakon određenog vremena.
Cijena transformacije
I što na kraju možemo reći o promjenama s kojima se suočava srednja klasa kod nas. U proteklih je skoro tridesetak godina hrvatska srednja klasa iscrpljena, atomizirana, vidljivo osiromašena, zbunjena, jer se više ne može oslanjati na državu, ali niti na sebe i poznati sustav vrijednosti. Činjenica je da prethodni politički sustav nije volio srednju klasu, ali je nije mogao niti dokinuti. No promjena političkog i gospodarskog sustava ipak nije srednjoj klasi donijela bolje dane. Jer na leđima srednje klase u velikoj je mjeri plaćena cijena transformacije, a dotadašnja je srednja klasa prilično osiromašena.
Teško se može osporiti da je prelazak iz jednog političkog i gospodarskog sustava u drugi, odnosno iz pretežno zatvorenog tržišta i jednopartijskog sistema u tzv. demokratsko društvo i iskustveno novi način privređivanja, težak i bolan postupak. Valjalo se gotovo preko noći suočiti s bespoštednom utakmicom u produktivnosti i efikasnosti na međunarodnom tržištu, maksimiziranjem profita i nametanjem fleksibilnosti u zapošljavanju. Tako je došlo do osiromašenja cijeloga društva, osim jedne male skupine ljudi koja se enormno obogatila, uglavnom na sumnjiv način. To je dovelo do velike nejednakosti u vrlo kratkom vremenu i tu je sadržan jedan od glavnih problema.
Većina bivših socijalističkih država imala je prije tranzicije relativno male nejednakosti jer je sve bilo društveno vlasništvo, a Hrvatska je sada po nejednakosti pretekla ne samo brojne tranzicijske nego i razvijene europske zemlje. Također, iz redova srednje klase su nestali umirovljenici, a na nestanak iz te kategorije ih je osudilo osiromašenje poduprto potezima hrvatske vlade koja je u znatnoj mjeri iz džepova umirovljenika plaćala povećane troškove države. Među stresnim promjenama koje su pogodile srednju klasu, ali koje dugoročno pogađaju i društvo u cjelini nesumnjivo valja spomenuti i odljev mozgova, činjenicu da je desetine tisuća budućih pripadnika srednje klase otišlo iz zemlje, a što znači za jedan mali narod kad mu u drugu državu odlazi stručnjak u čije je obrazovanje uloženo cca 300 tisuća dolara, nepotrebno je i govoriti.
No, unatoč svemu, činjenica je da je srednja klasa izuzetno žilava "životinja", te da pored svih prepreka uspijeva opstati, jer njeni pripadnici su okrenuti stjecanju, štednji, obrazovanju i u najvećem se dijelu bore za poredak koji će im omogućiti ostvarenje tih odrednica. U obrambenim mehanizmima održanja, kada i gubi u većoj ili manjoj mjeri ekonomsko uporište, srednja se klasa čvrsto drži i ne odriče se obrazovanja i ugleda. Dakle mogli bi cinično reći, ako srednju klasu na životu ne drži njen snobizam, onda nam preostaje jedino citirati stihove poznate Rundekove pjesme, doduše uz malu preinaku; "Bolje je da odete, prilike su nove,
ulozi u povijesti došao je kraj, u pola četiri ujutro s perona pet
srednja klasa odlazi u raj"...
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
