Usporavanje i uzdizanje na samo jednom planetu: Zašto će globalna ekonomija nakon Kine za opstanak ovisiti o Africi, ne o Indiji?

Globalna ekonomija ima jedan vrlo nezgodan strukturalni problem koji malo tko od vodećih ekonomista želi adresirati jer bi to značilo bavljenje s temeljenim problemima kapitalističkog sustava kao takvog. Naime, moderna globalna ekonomija ovisna je o rastu. Drugim riječima, tržišta uvijek moraju negdje, bilo gdje, snažno rasti, otvarati nove prilike i generirati nove profite da bi cjelokupan sustav uopće funkcionirao. Održavati takav beskonačni rast na planetu koji nipošto nije beskonačan, kao ni njegovi resursi, postaje vrlo teška misija.

Neki će reći da je to problem koji će ekonomija riješiti sama od sebe, odnosno da će se stvoriti nova tržišta u raznim virtualnim domenama kao što je primjerice sve prisutnija AI tehnologija (umjetna inteligencija). Ipak, ekonomija još uvijek itekako ovisi o fizičkom prostoru i fizičkim ljudima.

Zadnjih desetljeća glavni pokretač globalne ekonomije bio je izuzetan rast u Kini. Pitanje je kako bi izgledala globalna ekonomija i bi li je uopće bilo u izdanju kakvu je znamo da nije bilo kineske gospodarske "lokomotive".

U periodu od 1980. do 2020. čak jedna trećina globalnog BDP-a proizašla je upravo iz kineskog rasta. To je više i od SAD-a koji je zaslužan za 22% globalnog BDP-a u tom periodu. Na EU pak otpada 12% te 4% na Japan.

Kada je pak udarila velika ekonomska kriza nakon 2008. godine svijet je postao još i ovisniji o Kini. U desetljeću od 2010. do 2020. Kina je stvorila čak preko 40% svjetskog BDP-a.

Naravno, to nisu omogućili samo veliki kineski proizvodni pogoni, cijela Kina bila je esencijalna za održavanje globalne ekonomije, a prije svega njena velika populacija. Ovih dana ističe se kako je Kina možda već i izgubila titulu najmnogoljudnije zemlje svijeta te bi to sad mogla biti Indija, no Kina je u kontekstu globalne ekonomije dala nešto što Indija još dugo vremena neće moći - uznapredovale mlađe generacije radnika koje više nisu samo jeftina radna snaga već i sve veći urbani potrošači. Drugim riječima, mladi Kinezi imaju novca za trošenje i troše ga, stvarajući enormno novo tržište.

Ali sve ovo vrijeme pričamo o Kini kao u nekakvom prošlom vremenu, zar ona više nije taj faktor koji će pokretati globalnu ekonomiju? Po svemu sudeći nije. Zašto? Što se promijenilo? Ništa, jednostavno je taj tržišni rast došao svome kraju. Kina proizvodi i troši koliko može, a to je sad za vječno nezasitnu globalnu ekonomiju postalo nedovoljno.

Kako je to moguće? Zato jer globalna ekonomija nije samo ovisna o potrošnji već, kako smo i rekli, o stalnom rastu. Kina pak više nema kamo rasti. Njena populacija dosegla je određeni ekonomski limit. Mogu još nešto napredovati, ali to nije dovoljno za nastavak globalnog rasta. Nadalje, kineska populacija počela se, što je razumljivo s obzirom na ekonomski napredak (a i ranije populacijske politike), smanjivati. Vlasti će pokušati smanjiti demografsko smanjenje, ali čak i da uspiju, na horizontu više nije intenzivno povećanje broja Kineza. Dakle, Kina ulazi u fazu stagnacije, ali globalna ekonomija ne može.

Kina polako stari i uskoro neće imati onaj veliki broj radne snage koji je doslovno nosio svijet na svojim leđima. Ali predaha nema, čak ni za promatranje kineskog usporavanja - globalna ekonomija želi novi rast i želi ga odmah, a ako ga ne dobije upast će u novu krizu koju ćemo svi osjetiti.

Zar nije to stanje koje će nas prije ili kasnije dovesti pred zid? Hoće, gotovo sigurno, no kako smo i rekli, nitko od relevantnih i utjecajnih ne nalazi shodno za pokretanje takve rasprave, a i da raspravljaju malo toga bi se moglo učiniti.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.