Knjige i knjige napisane su o povijesti indijsko-pakistanskog sukoba, no ako želimo ponuditi jednu komprimiranu i kompletnu verziju ovog sukoba moramo se fokusirati na bivši kneženajvažnije događaje, a s njima ćemo i započeti. Počnimo stoga s 1947., godinom u kojoj počinje sve što će nas voditi do današnjih dana i do same današnje eskalacije u kojoj se ruše zrakoplovi, prema zadnjim informacijama, i s jedne i druge strane.
Britanski Raj (na hindu jeziku "raj" znači "vladavina") kao kolonija postojao je od 1858. (a ranije je cijeli teritorij, još od 1600. bio pod kontrolom britanske kompanije "East India Company", dakle, govorimo o stoljećima kolonijalizma u ovom ili onom smislu). Najčešće se prostor nazivao Britanska Indija. Iako je bila kolonija imala je lokalnu vlast i određenu autonomiju (Indija je primjerice jedna od zemalja utemeljitelja Lige naroda, kasnije i UN-a, a kao "Indija" sudjelovala je i na Olimpijskim igrama početkom 20. stoljeća), ali na vrhu vlasti ipak je bila britanska kruna.
Poznati indijski lider Mahatma Gandhi borio se, svojim metodama (miran otpor), protiv britanske vlasti. Uspio je (iako je Britansko carstvo zapravo već bilo na zalazu) i Indija kao kolonija, odnosno Britanski Raj, prestaje postojati 1947. Gandhi je pak zamišljao neovisnu Indiju kao zemlju religijskog pluralizma, no njegova vizija nije dugo potrajala. Naime, već početkom 40-ih godina budi se muslimanski nacionalizam.
Zanimljivo je spomenuti kako je Gandhi svojom taktikom nenasilja ujedno i direktno utjecao na radničku klasu u Britaniji koja se solidarizirala s njim te su pod tim utjecajem za novog premijera 1945. izabrali Clementa Attleea iz Laburističke stranke koji je pak porazio Winstona Churchilla (iako se drži da je ovaj upravo obranio Britaniju od Trećeg Rajha!) koji je smatrao da Indijci "nisu na dovoljnoj intelektualnoj razini" da bi sami sobom vladali.
Attlee je morao sada ispuniti predizborno obećanje te je u kolovozu 1947. Britanija Indiji dala dugo traženu neovisnost.
Indija, 1856.
Ali što sad? Imamo zemlju koja je tada brojala oko 400 milijuna stanovnika, a od toga 90 milijuna su muslimani. Tadašnji muslimanski lider, Muhammad Ali Jinnah, smatra kako suživot neće biti moguć te predlaže odcjepljenje muslimanskog dijela. Lider hindusa, Jawaharlal Nehru, pristaje, i dvojica kreću u izradu nove karte - i to u tajnosti da ne bi "izazvali paniku u narodu".
Granice se povlače poprilično kaotično. I dolazi dan proglašenja - nekoć jedinstvena zemlja cijepa se na dvije, na Indiju i Pakistan. Organizacija takvog čina pripremljena je, malo je reći, krajnje loše. Ljudi su već bili u velikoj panici i neizvjesnosti te su počeli bježati na "svoj teritorij", ali to je samo stvorilo kaos, a kaos je uskoro prerastao u nešto strašno.
Gotovo odmah je izbilo vjersko nasilje, strašno nasilje koje će zauvijek promijeniti potkontinent, ali i svijet. Nitko ne zna koliko je ljudi ubijeno, mučeno, silovano, masakrirano... postoje samo procjene, a one se protežu od 200,000 do preko 2 milijuna. Raseljeno je pak između 10 i 20 milijuna ljudi. Ljudi su bježali, hindusi su palili kuće susjedima muslimanima, muslimani kuće susjedima hindusima...
Malo tko je mogao predvidjeti što će se dogoditi nakon odlaska Britanije. Indijski premijer Jawaharlal Nehru samo godinu ranije, 1946., optimistično je poručio: "Svi sukobi će odmah prestati čim Britanci odu".
Vojnici britanske kolonijalne Indije 1944. - tri godine kasnije Britanija odlazi, a zemlja će se razdvojiti na Indiju i Pakistan
No, postoji jedna velika povijesna zabluda u ovoj priči - ona da su se hindusi i muslimani poubijali čim je nestala čvrsta britanska vlast. Situacija je zapravo vrlo drugačija - upravo je Britanija ta koja je desetljećima, stoljećima čak, kultivirala podjele u društvu. Primjerice, poznat je sustav kasti u hindu društvu, sustav kojeg mnogi, s pravom, smatraju ekstremnom diskriminacijom. No, nešto što je bila tek tradicija Britanija je podigla na višu razinu. Kroz 19. i 20. stoljeće britanske vlasti su neumorno radile na razdjeljivanju Indijaca po kategorijama, pa su tako imali i tzv. "borilačke rase", "kriminalna plemena" itd. Drugim riječima, Britanija je sustav kasti, koji bi možda inače nestao kroz povijesnu evoluciju (čak postoje i istraživanja koja ukazuju na to da su Indijci već napuštali sustav kasti), pretvorila u zakon, u stroga popisivanja.
Vratimo se na raspad post-britanske Indije - dakle, nastale su dvije zemlje, Indija i Pakistan, no tadašnji Pakistan nije bio samo ovaj kojeg danas imamo na kartama svijeta. Indija je bila "u sredini", a Pakistan - odnosno prostor s većinski muslimanskim stanovništvom - bio je zapravo dva prostora: zapadni Pakistan (današnji Pakistan) i istočni Pakistan (koji će kasnije, 1971., pak postati Bangladeš).
Britanska Indija se nakon povlačenja Britanije podijelila na Indiju i Pakistan - zapadni i istočni Pakistan (koji će kasnije postati Bangladeš)Ali kako onda, upitat će se neki, danas imamo spornu regiju Kašmir ako znamo da su pakistanski lider Jinnah (otac Pakistana) i indijski lider Nehru (prvi premijer Indije) sami definirali granice, zar se nisu dogovorili oko toga kome će pripasti regija Kašmir? Nešto drugo se tu zapravo dogodilo. Naime, britanska kolonija - Britanski Raj - bila je pod upravom britanske krune i tu istu koloniju je Britanija onda 1947. dala "na dijeljenje" povukavši se odavde. No, tu dolazimo do problema - izuzev cijelog ovog teritorija unutar istog postojalo je i nekoliko manjih kneževina. Te kneževine, iako de-facto pod dominacijom Britanije, nisu bile i de-jure dio britanskog teritorija (bile su zapravo vazali, unutar Britanskog Raja): drugim riječima - Britanija ove prostore nije mogla tek tako dati Jinnahu i Nehruu da ih si međusobno podijele.
Što se dogodilo s tim kneževinama? Njima je pak dato da same izaberu što žele - hoće li biti dio Indije ili dio Pakistana. I ogromna većina se s lakoćom odlučila, a govorimo o velikom broju kneževina (ukupno čak 565) - osim jedne jedine: kneževine Jammu i Kašmir.
Tadašnji vladar kneževine Jammu i Kašmir, maharadža Hari Singh, imao je drugačiju ideju - umjesto da njegova zemlja postane dio Indije ili Pakistana on se odlučio za treću teoretsku opciju: neovisnost i od jednih i od drugih. Dobar plan, ali teško izvediv. Posljednji maharadža za provedbu takvog plana trebao bi imati na svojoj strani ljude koji će vjerovati i željeti biti dio nove suverene države, a takvih u trenutku velike podjele na Pakistan i Indiju baš i nije bilo. Na zapadu njegove kneževine odmah je buknula pobuna muslimana koji su željeli samo jedno - biti dio Pakistana.
Čovjek koji je želio spasiti Jammu i Kašmir - maharadža Hari SinghMaharadža je vidio uskoro da od neovisnosti neće biti ništa pa se odlučio prikloniti - izabrao je Indiju (jer mu je ista priskočila u pomoć). No, dobro, takva su i bila pravila, da svaka kneževina može birati hoće li u Pakistan ili Indiju, zar ne? Da, u načelu, ali postoji jedan vrlo veliki praktički problem - kneževine su išle prema "svojima", odnosno ravnajući se prema broju muslimana odnosno hindusa. Jammu i Kašmir je pak pokrajina s većinski muslimanskim stanovništvom koje ne želi biti dio Indije - žele biti dio Pakistana!
No, kako je maharadža odlučio tako je i ostalo - Jammu i Kašmir je i danas indijska pokrajina, jedina s većinski muslimanskim stanovništvom (oko 60%) u cijeloj Indiji. Ali pobuna koja je protiv maharadže buknula 1947. ostavila je trag na način da su zapadni i sjeverni dijelovi te pokrajine prešli ns stranu Pakistana.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
