Prije nešto više od tri desetljeća, 4. lipnja 1989., došlo je do kulminacije studentskih prosvjeda na pekinškom trgu Tiananmen. Bez sumnje prva asocijacija mnogih na ove događaje je scena u kojoj čovjek staje pred kolonu tenkova te ih tako zaustavlja. To je bez sumnje snažna scena, jedna od najsnažnijih iz povijesti 20. stoljeća, ali što se zapravo dogodilo tih dana i do koje mjere je utjecalo na svijet nakon toga?
Krenimo redom. Lider kineske komunističke revolucije, Mao Ce-tung, umro je 1976., a s njim je završio i poprilično kontroverzan, pa i brutalan, period tzv. Kulturalne revolucije u Kini (službenog naziva: Velika proleterska kulturalna revolucija). Što je ona bila? Ukratko - cilj iste trebao je biti uklanjanje "ostataka kapitalističkih i buržujskih elemenata" iz društva, a u praksi to se pretvorilo u masovni progon pa i u istrebljenje neistomišljenika diljem Kine. Procjene broja mrtvih, očekivano, poprilično variraju - neka krajnja donja granica je 400,000 mrtvih, a gornja ide do nekoliko milijuna. Kada pak govorimo o broju ljudi koji su bili žrtve progona na ovaj ili onaj način samo u ruralnoj Kini ta brojka penje se čak do 36 milijuna.
Kakav god da je Mao na umu imao "viši cilj", očito nije uspio jer Kina nakon 10 godina Kulturalne revolucije (1966-1976) pretrpjela je i poprilične negativne ekonomske posljedice.
Ono što se pak dogodilo nakon Maove smrti bio je još jedan radikalan zaokret - naime, de-facto lider Kine postao je Deng Xiaoping, a on je odveo Kinu na put velike ekonomske transformacije, od Maove proleterske revolucije prema tržišnoj ekonomiji. Deng je spojio ono što je prema nekim ideolozima "nespojivo" - socijalizam i slobodno poduzetništvo. Taj novi pravac dobio je i novo ime - "Socijalizam s kineskim karakteristikama". Isti taj model, dodatno transformiran i evoluiran, na snazi je u Kini i dan danas te se može podvući zaključak da je upravo on zaslužan za činjenicu da je Kina danas druga ekonomija svijeta koja snažno pretendira da uskoro postane prva.
No, sve što znamo o Kini danas moglo je biti potpuno drugačije da su se kasnog proljeća 1989. neki događaji odvijali drugačije.
Nastupa li potreba za demokracijom neposredno nakon oslobađanja tržišta? Povijest nam pokazuje da je tako, a Kina nije bila iznimka. Pro-tržišne reforme koje je proveo Deng uistinu su dovele do velikog ekonomskog uzleta Kine - ruralne farme su de-kolektivizirane, a više od 80% državnih kompanija smjelo je zadržati profit. Opće siromaštvo u zemlji smanjeno je, naglo i znatno.
Javnost je uvelike prihvatila promjene, razumljivo, ali uskoro su uvidjeli da one ne donose isključivo samo pozitivne stvari - s tržišnom reformom dolazi i njena neminovna mračna strana - korupcija, nepotizam, sve veća moć partijskih birokrata, stvaranje elite... Neki su se jako obogatili, naročito partijski dužnosnici s dobrim vezama koji su postali mešetari kupujući robu jeftino i prodajući je skupo.
Mao Ce-tung na trgu Tiananmen 1966. godine (Keystone/Getty Images)
Tko je najviše bio pogođen ovim nepravdama? Tko i inače najčešće prvi diže glas protiv sustava koji se osilio? Intelektualci, naravno, a prije svega studenti. Naime, kineski ekonomski uzlet također je omogućio i stvaranje jedne velike nove intelektualne studentske populacije koja je itekako vidjela što se događa i u kojem pravcu njihova zemlja ide, da se iznad njih pozicioniraju moćnici iz partije koji licemjerno pričaju o idealima marksizma dok pune svoje džepove.
Možda naivno, možda idealistički, no mnogi nezadovoljni postojećim stanjem - koje je eskaliralo zajedno sa sve većom liberalizacijom kineskog tržišta - naročito studenti, zaključili su kako može postojati samo jedno rješenje: demokratske reforme i vladavina prava.
Dakako, nisu jedini. Narodi diljem europskog socijalističkog bloka entuzijastično su dočekali pad vladavine komunista vjerujući da će demokracija biti sustav u kojem će se nepravde ukloniti, jer će ih narod, mogućnošću demokratskog izbora, sam uklanjati. Naravno, iz današnje distance od 3 desetljeća jasno se može zaključiti da je to bilo jako naivno razmišljanje jer korupcija, elitizam, nepotizam i opća krađa ne samo da nisu iskorijenjene nego su se proširile do nezamislivih razina. Tragična ironija je ta da je socijalizam zapravo bio ta kočnica prema maksimalnoj katastrofi, a ne faktor koji to omogućuje. No, to je već uvod u veće paradokse jer bi se tom linijom razmišljanja moglo ići prema tome da je zapravo Mao Ce-tung bio u pravu kada je zagovarao uklanjanje "ostataka kapitalističkih i buržujskih elemenata" - a znamo da nije.
U svakom slučaju, treba imati na umu kontekst vremena. Svi su znali sve što se moglo znati jedne 1989., svijet i znanje iz 2019. bilo im je nešto nedokučivo. Isto tako mi iz današnje perspektive moramo pokušati zamisliti i dočarati si što je Kina bila 1989.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
