NATO savez, uostalom kad nekada i Varšavski pakt, nikada nije bio homogeno tijelo usprkos velikoj američkoj dominaciji. Odnosi među državama članicama ovise jednim dijelom o unutarnjim političkim poredcima svake pojedine države. Atlantski savez ima zajedničko atlantsko zapovjedništvo i djelomičnu integraciju vojski, koje ostaju nacionalne po svojem novačenju, svojoj upravi, svojim kadrovima, svojemu duhu, svojim oružjima. Prethodni tekstovi iz ove kolekcije:
Velika priča o simbiozi vojske i politike: NATO savez kao najjače sredstvo vanjske politike SAD-a (III. dio)
Velika priča o simbiozi vojske i politike: NATO savez kao najjače sredstvo vanjske politike SAD-a (II. dio)
Velika priča o simbiozi vojske i politike: NATO savez kao najjače sredstvo vanjske politike SAD-a (I. dio)
Standardizacija naoružanja, mnogo puta proglašena nužnom, nije bila ostvarena: nijedna od glavnih zemalja ne želi žrtvovati svoju industriju; selekcija jednoga prototipa oružja podvrgava se ili se čini da se podvrgava razlozima koji svi nisu strogo tehnički. Vojna ministarstva i karijere časnika ostaju strogo nacionalni. Na koledžu, u stožerima za obranu NATO-a možda se postupno stvara atlantski duh, no on se još ne čini prevladavajućim.
Što dopušta, a što zabranjuje ta kolektivna organizacija u doba mira? NATO organizacija dopušta državama članicama da povuku postrojbe pod atlantskim zapovjedništvom kad to zahtijeva njihova politika u područjima izvan bloka. Francuska se poslužila tom slobodom da bi suzbila alžirsku pobunu. Vojna je zajednica dakle ograničena na Europu. Ako je francusko-engleska ekspedicija na Suezu doživjela neuspjeh, krivica za to nije ni na atlantskom savezu, ni na prepuštanju vojne autonomije koju on pretpostavlja, nego na suprotstavljanju dvojice velikih sila.
Nasuprot tome, vojna zajednica odnosno atlantski savez sprečava, čini se, upotrebu oružane sile u eventualnim sukobima među državama članicama. Tu se misli na europske države. Tu je uloga SAD-a presudna: ona je pokazala da mir u Europi ide na korist i Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Velikoj Britaniji i ostalim europskim državama. Baze i tereni za uvježbavanje njemačke vojske najvećim su dijelom u Francuskoj. Kolektivni manevri, zajednički planovi i pripreme isključuju, materijalno i moralno, mogućnost borbi između vojski partnera. No u svakom slučaju, države više nisu u sukobu ili su, barem, drugorazredni sukobi koji bi ih mogli suprotstaviti jedne drugim beznačajni u odnosu na nekad sovjetsku, a danas eventualnu rusku prijetnju. Bez Sjevernoatlantskog saveza, države zapadne Europe osjećale bi se solidarnima tako dugo dok bi se vlade i većina javnog mnijenja bojali ekspanzije ruske ili neke druge moći, njegove invazije ili infiltracije. Čim bi izravna opasnost nestala pitanje je koliko bi ostalo međusobne solidarnosti.
Oružana snaga država članica koja se može upotrijebiti u Aziji ili Africi može se uporabiti i u slučaju građanskoga rata. Godine 1958., 1959., 1960. i 1961. mnogi su Francuzi govorili o mogućnosti vojnoga državnog udara. Bile trupe ili brodovi integrirani ili ne bili u doba mira, bila njihova integracija u doba rata predviđena ili ne bila, savez nije dovoljan da bi zaštitio civilnu vlast od eventualne pobune generala ili admirala. Naravno, nazočnost američkih trupa u Europi, jedne američke flote u Sredozemlju, može sama po sebi "impresionirati" (malo manje nego zaplašiti) pobunjenike u uniformi. Američka vlada mogla bi ponuditi svoju pomoć da disciplinira vojne vođe. Atlantska zajednica stvara okvir koji baš nije povoljan za pučeve. Ona ih ne zabranjuje pravno i ne sprečava ih stvarno.
Zauzvrat za tu relativnu autonomiju, nacionalne vojske atlantskog saveza morale su se odreći mnogih prava koja bi u teoriji podrazumijevala jednakost partnera. Budući da samo Amerikanci posjeduju najvažnije oružje, strateško zrakoplovstvo, termonuklearne bombe, granate s nuklearnim glavama i rakete kratkoga i srednjeg dometa, oni su sami razradili program bombardiranja SSSR-a u prošlosti. U Washingtonu postoji standing group koja proučava vojne probleme saveza i u kojoj su predstavnici četiriju glavnih sila. Zapravo, nerazmjer snaga između SAD-a i svake od europskih zemalja takav je da odluke neizbježno donose američki vođe, a planove koji proizlaze iz tih odluka, utvrđuju stožeri u kojima prevladava američki utjecaj ili, katkada anglo-američki (unatoč svemu desetljećima su na snazi specijalni odnosi Velike Britanije i Amerike).
Posljednjih oko 25 godina evidentno je kako NATO radi na proširenju političkih i vojnih kapaciteta među svojim državama članicama. Gruzijska i ukrajinska kriza, ali i Arapsko proljeće, pokazali su da su dužnosnici NATO-a iskoristili te krize kako bi opravdali postojanje Sjevernoatlantskog saveza ali i više od toga. Ta geopolitička previranja su korištena za zazivanje jače vojne nazočnosti u rubnim područjima pod kontrolom NATO-a u smislu više vojnika, tenkova, transportera, zrakoplova, proturaketnih štitova ...
Sjevernoatlantski savez je osnovan kako bi se suprotstavilo potencijalnoj vojnoj prijetnji koju je nakon Drugog svjetskog rata predstavljao Sovjetski Savez. Po izvornoj Povelji NATO-a svrha je bila doista zaštititi države članice i to je imalo smisla pogotovo nakon što je 1955. komunistički blok predvođen SSSR-om osnovao svoj Varšavski pakt. Međutim, nakon raspada SSSR-a i Varšavskog pakta 1991., namjena NATO-a se promijenila.
1990-ih godina nakon pobjede SAD-a i NATO-a u Hladnom ratu postojala su dva puta koja su analitičari predlagali za budućnost Sjevernoatlantskog saveza. Prvi je bio strategija da treba uključiti u savez što više bivših komunističkih država u istočnoj Europi kako bi se iskoristila prilika dok je Rusija slaba. Tako bi se Rusija okružila i izolirala. Druga strategija počivala je na premisi kako nakon disolucije Varšavskog pakta nema razloga za nastavak postojanja NATO-a ili ako on već postoji ne treba se dalje širiti. Proširenje NATO-a bi dovelo do nove konfrontacije s Rusijom. Američki hladnoratovski ekspert George Kennan bio je zagovornik strategije neširenja i točno je predvidio posljedice proširenja koje je dovelo do zategnutih odnosa NATO saveza s Rusijom.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
