Priroda društva je takva da će se teško svi oko svega ikad slagati, ali polazimo od pretpostavke da u 21. stoljeću ne bi ni trebali. Sloboda izbora, onog socijalnog, osobnog, ekonomskog, spiritualnog, seksualnog i svakog drugog ostavlja se - barem u teoriji - pojedincu na izbor. Malo kad je pojedinac mogao birati kao što može danas, u to nema dvojbe. Društveni konstrukti se kreću od vrlo strogih imperativa prema tek okvirnim smjernicama koje se mogu ili ne moraju poštivati. Biti drugačiji više ne znači biti izopćen iz društva koje se definira svojim normama, biti drugačiji može biti potencijal koji se sve češće i traži, ne samo u socijalnom krugu već i u poslovnom. Velike kompanije već dosta vremena promiču diverzitet, a tolerancija tu više dolazi kao nusprodukt želje za većom učinkovitošću u vrijeme post-industrijskog proizvoda koji zahtjeva inovaciju, marketing, utjecaj, prisutnost.
Ali ne kreće se cijelo društvo na istom valu što je možda i jedna od zanimljivijih - iako potencijalno poprilično opasnih - tendencija modernog društva. Može se reći da i dalje najveći broj ljudi pripada tzv. centru, odnosno politički poprilično dosadnom i labilnom centru. Zapravo kad u društvenom kontekstu koristimo termin "masa" najčešće mislimo upravo na centar i njegov manjak odstupanja od... bilo čega.
Centar ne odstupa, ali zato sve više odstupaju pojedinci koji izlaskom na krakove društveno-političkog kompasa ubrzo odbacuju onaj bezazleni i često dobrodošao stav koji se svodi na "možemo se složiti da se ne slažemo". Ima li još uopće takvog centra? Svakako, a da bismo znali koliko ga je i do kad će trajati treba odmah spomenuti i glavni čimbenik koji ga oblikuje - ekonomija. Ekonomska stabilnost tzv. srednje klase je često bila i još uvijek jest onaj primamljivi mentalni relaksator koji spriječava izlazak na neke društveno-političke fronte ili barikade.
A kamo ide centar kad se ugroze isplate koje ih drže u tom fino omamljenom stanju? Možda pravac ovisi o trenutačnom historijskom trenutku u kojem se nalaze, ali ako uzmemo Europu zadnjih godina onda je to svakako udesno. Čim se centar počne "vrpoljiti", izražavajući odjednom interes za politiku, kandidati će se odmah stvoriti pred njima. Isti nude neki oblik stege, zauzdavanja razuzdanog društva, povratak konzervativnim vrednotama, obuzdavanje "kaosa" gdje svako može raditi što hoće jer podsvjesno centar sluti da je baš kaos ono što sad ugrožava njihovu stabilnost.
U tom procesu, kojeg smo već vidjeli previše puta da bi bio slučajnost, desnica kreće u lov na navodne elemente nestabilnosti, nudi sebe kao kakvog "čistača" ekscesa koji se previše materijalizirao tijekom "dobrih godina". U isto vrijeme paralelno desnica odmah pazi da joj se ne bi na drugom kraju spektra stvorila konkurencija u vidu nekakvog socijalističkog uskrsnuća tako da im je to centralna tema čak i tamo gdje se socijalizam pojavljuje tek u tragovima.
To isto ne čudi. Teško socijalisti mogu biti politički uspješni sa svojim dogamama jer se obraćaju proleterima koji se tako više ne osjećaju. Prosječni radnik iz "centra" (srednje klase) ne voli slušati o klasnom konfliktu, on je naučio živjeti u podređenom položaju i generalno mu je sasvim fino živjeti iz dana u dan za svoje male materijalističke radosti. Zato ljevica - ona klasična, socijalistička, anti-kapitalistička ljevica - tako i kotira na europskoj razini: loše. Desnica s druge strane srednjem staležu (koji je, historijski govoreći, danas zapravo puno češće "donji srednji stalež") nudi puno primamljivije poruke i obećanja o daljnjem egzistiranju u toj kvazi-stabilnoj nirvani.
Naravno, riječ je o iluziji. Unutarnje kontradikcije kapitalizma toliko su velike da je generalna kriza neminovna bilo da je riječ o ekonomskoj, ekološkoj, društvenoj pa na kraju krajeva i mentalnoj. Desnica je pak tu samo da kapitalizira na strahu koji se uvukao u redove centra. Tamo gdje se i domognu vlasti situacija najčešće kreće nizbrdo po svim spomenutim kriznim točkama (uzmimo Brazil kao ogledni primjer).
U Europi je pak na pomolu novi konflikt. Zapravo stari, ali ponovno selektiran i stavljen u puno značajniji fokus, a to je pitanje LGBT zajednice. Ovih dana imamo vrlo ozbiljne prijepore unutar EU "kluba" po pitanju što se smije, a što ne, što je ljudsko pravo, a što uplitanje u navodne temeljne postavke društva. Polako ovaj konflikt poprima i geografska obilježja - čini se da je sve što je nekoć bilo dio tzv. istočnog bloka danas poprilično na istoj strani kad je riječ o pravima LGBT zajednice. U susjednoj Mađarskoj desničarski premijer Viktor Orban je u neku ruku kopirao Vladimira Putina kreirajući zakon koji, kako on tvrdi, štiti djecu od "propagande". Drugim riječima stavlja stop na uvođenje bilo kakvog oblika školskog odgoja koji bi se mogao interpretirati kao pro-LGBT.
Nova zvijezda u ovoj skupini svakako je još jedan susjed - slovenski premijer Janez Janša koji je izjavio (povodom početka slovenskog predsjedanja EU-om) kako bi moglo doći i do raspada Europske unije zbog "imaginarnih vrednota" koje EU nameće. Pritom je, očekivano, iznio potporu za Mađarsku i njihov stav protiv "LGBT propagande" u školama, na televiziji i sl.
Nimalo iznenađujuće, neki politički spekulanti ovih dana u Hrvatskoj su se brzo dosjetili da bi valjalo na tome kapitalizirati pa su i sami "brže-bolje" najavili da i nama treba zakon protiv LGBT propagande stavljajući ih pritom u isti koš s pedofilijom što je bio krajnje perfidan potez, ali nažalost sama odluka dosta govori i o biračkom tijelu kojem se obraćaju jer ovakve izjave će "dobro proći". Ne iznenađuje pritom da je na Zagreb Prideu ovog vikenda bilo više napada na sudionike. To je nešto što nismo imali već godinama. Zapravo sam koncept te manifestacije trebao je postati pomalo dosadan - što bi bio dobar znak da je tolerancija prema LGBT ljudima na dovoljno visokoj razini.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
