Čak i ovo vrijeme relaksacije strogih mjera svaki idući dan sugerira nam da će se svijet nakon koronavirus krize (ili u) radikalno promijeniti. Na bolje ili gore? Uzmimo krajnje potencijalne ishode u obzir - svjetski mir ili svjetski rat. Počnimo prvo s optimističnim scenarijem.
Činjenica jest da se sve zemlje svijeta u isto vrijeme nalaze u istom problemu. U ovom trenutku ne čini se da bi jedna bila u toliko boljoj poziciji da bi mogla iskoristiti slabost druge ili drugih za vlastite osvajačke ciljeve. Ta činjenica ide u prilog globalnom miru, barem smirivanju. U tom kontekstu moglo bi se reći da je "dobro" da je najteže pogođena najveća vojna sila svijeta (u onom ljudskom to je, dakako, tragedija). Ako bismo išli tom linijom razmišljanja mogli bismo reći i kako je "dobro" da se korona vratila u Kinu jer se ponovno uspostavlja "ravnoteža".
Naravno, zvuči nerealno (i pomalo zločinački) očekivati od jedne smrtonosne pandemije da svijetu donese veliki ekvilbirijum i neće. Neki se sada već ozbiljno pitaju koliko još od ove pandemije SAD mora oslabiti da bi Kina krenula u vojno preuzimanje Tajvana. I nije takav scenarij nešto što se može otpisati ako se zna da su desetljeća mira između Kine i Tajvana uvjetovana američkom vojnom prisutnošću u Tajvanskom tjesnacu.
S druge strane ova pandemija nije nešto što bilo koja Vlada može namjerno ignorirati (možda bjeloruska). Ratovi se ne pokreću uz "socijalnu distancu", eventualno njome završavaju (slučaj gripe Španjolke na kraju Prvog svjetskog rata). Nadalje, već vidimo kako se neki sukobi smiruju u vrijeme aktualne pandemije. Saudijska Arabija užurbano završava svoju vojnu agresiju na Jemen (naravno, nije koronavirus jedini razlog MbS-ove propale avanture). Situacija u Siriji je mirnija nego ikad. Dobro, imamo čudan pokušaj invazije na Venezuelu u organizaciji američkih plaćenika (a vjerojatno i vrha), no to je više "korištenje gužve" i podsjetnik na neodustajanje Trumpove administracije od smjene režima u Caracasu (naročito u američkoj izbornoj godini), a ne veliki rat, svakako ne globalni rat.
Ovo je situacija bez presedana. Cijeli svijet nalazi se pred istim izazovom i nije teško zamisliti scenarij u kojem će to dovesti do nekakvog osjećaja ujedinjenja, zajedničke borbe protiv kolektivnog izazova (iako početak pandemije nije uopće sugerirao to, upravo suprotno, kriza je počela sa "svak za svakoga" mentalitetom).
No, također znamo da će ova pandemija sa sobom donijeti i neminovnu tešku ekonomsku krizu, a to je već stanje koje, poznavajući prošlost, ima tendenciju pretvoriti se u rat. Ne uvijek, naravno. SAD je od osnutka prošao više od 40 recesija, a vodili su "samo" 20-ak ratova izvan svojih granica. Ipak, šansa za izbijanjem velikog rata u vrijeme krize svakako je povećana.
Zašto? Jedna od teorija je tzv. "vojni kejnzijanizam". O čemu je riječ? O pretpostavci da rat stvara veliku ekonomsku aktivnost, veliku potražnju, te može ponekad izvući zemlje iz duboke ekonomske depresije. To je svakako bio slučaj sa SAD-om u prvoj polovici prošlog stoljeća. SAD se iskobeljao iz Velike depresije tek nakon ulaska u Drugi svjetski rat. Nadalje, tu je i tzv. vojno-industrijski kompleks, proizvodnja oružja i sve što ide s tim. Nije teško zamisliti da neke zemlje, nakon što se nađu u jako nezgodnoj ekonomskoj situaciji, počnu razmišljati o ratu kao mogućem "rješenju" za postojeće stanje.
Na stranu argumenti koji se podvaljuju masama kroz propagandu, zašto se zaista vode ratovi? Neki smatraju kako je privatni motivator sigurnost, a ne ekonomski probitak. Naravno, ta dva pojma mogu se komotno zbiti u jedan. Irak se nakon iscrpljujućeg Iračko-iranskog rata 80-ih našao u teškoj ekonomskoj situaciji pa su pokrenuli invaziju na Kuvajt, ali to je bio pokušaj namirivanja za štetu u koju ih je u neku ruku pogurao SAD.
Osvajanje u kriznim vremenima nije baš privlačno. Uzmimo spomenuti slučaj Kine i Tajvana. Nije tajna da je dio kineske političko-vojne doktrine vratiti svoju "odbjeglu provinciju" natrag u sastav Narodne Republike. Vjerojatno bi to već i pokušali da nije bilo američke vojske koja se stavila između njih. Zamislimo sada pak da se situacija u SAD-u zaista pogorša do te mjere da SAD više nije u stanju pružati "sigurnost" svojim saveznicima, naročito u Aziji (Tajvan, Južna Koreja, Japan...). To opet ne znači da bi Kina pohrlila na Tajvan jer da ga sad i priključe sebi, što bi s njim? Mogao bi im to biti još i veći uteg!
Inače to je jedan i od konkretnijih razloga zašto Vladimir Putin nije žurio, niti žuri, s pripojenjem Donjecka i Luganska Ruskoj Federaciji - jer dobio bi više problema nego koristi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
