Što je razlog brutalne ruske vojne kampanje u Ukrajini? Što je do te mjere prepalo hladnokrvnog Putina da je potegao javnu nuklearnu prijetnju već drugog dana rata? Što je to i gdje je to? O tome se može samo nagađati, ali mora biti da je bilo nešto više od osmogodišnjeg sukoba niskog intenziteta koji tinja u Donbasu, zar ne? Nešto više od lova na Azov i Desni sektor.
Nalazimo se u oku propagandne oluje čiji je, doima se, prvenstveni cilj poticanje straha, a ne informiranje javnosti. Oko toga bismo se vjerojatno mogli složiti u velikoj mjeri. Uplašeni smo, nema sumnje. Bilo da pratimo ruske ili europske mainstream medije. Dobar je momenat za reći kako su u Rusiji ugašena ili stavljena pod cenzuru sva tri domaća oporbena medija. Jedna televizijska postaja, jedan radio i jedne dnevne novine, Novaya gazeta. Čitatelji tih novina mole uredništvo da nastavi raditi i pisati vijesti u vidu basni ili šifrirano, kao nekada u SSSR-u. "Mi ćemo razumijeti", poručuju čitatelji.
Vratimo se informacijskoj oluji. Slično je bilo i s pandemijom, koju više nitko ne spominje. Znamo li je li corona virus prirodni ili je stvoren u nekom laboratoriju? Nemamo pojma. Znamo li jesu li cjepiva uopće bila učinkovita? Ne znamo, makar ne pouzdano. Znamo li može li cijepljena osoba prenijeti virus na drugu osobu, cijepljenu ili necijepljenu? Pa ne znamo niti to. Ostaje nam da vjerujemo u jednu ili drugu verziju.
Sada je slično i s ratom u Ukrajini. Da ne bude dvojbe, stradanje ukrajinskog naroda i divljačko rušenje gradova u Ukrajini ne može se relativizirati. Nema riječi opravdanja za ubijanje civila i za poticanje egzodusa stotina tisuća, ako ne i milijuna ljudi, koji su s naramkom stvari morali napustiti ruševine koje su nekada nazivali svojim domovina. Ne, za to nema i ne smije biti ljudskog opravdanja. Međutim, o uzrocima i povodu ovoga rata mora se razmišljati. Budući da je pouzdanih informacija veoma malo, a da se događaji smjenjuju ogromnom brzinom, teško je stići posložiti činjenice i izvući mudar zaključak. No vrijedi pokušati, postavljanjem pitanja za početak.
Teorija da je Putin poludio u dvogodišnjoj izolaciji teško je dokaziva iz više razloga. Tko uopće može tvrditi da je bio u izolaciji? Kako da znamo da nije pred kamerama glumio da je izoliran kako bi dao primjer ostalim Rusima? Kao ključni razlozi za sumnju u njegovo moguće odvajanja od realnosti navode se dva prizora. Jedan je onaj kada sjedi na suprotnom kraju predugačkog stola sa francuskim predsjednikom Macronom, a drugi kada stiska usne dok drži opširni govor pred napad na Ukrajinu i pravda ga nekakvim povijesnim razlozima. Takav govor nismo čuli 2014. kada je uzeo Krim. Nikakvog govora tada nije bilo.
Promjena njegovog lica na toj snimci prije odaje strah, gotovo panični strah pomiješan s agresivnom ljutnjom, nego bilo koji oblik kliničkog ludila. Uostalom, povijesni govor kojim je pozvao naciju u rat, pripada srednjovjekovnom žanru. E sad, da je taj govor održao u svom tradicionalno hladnokrvnom tonu, imali bismo puno više razloga vjerovati da je izgubio razum. S druge strane, treba li sumnjati i u razum ljudi oko njega? Nisu to naivci, nego milijunaši. Vidjeli bi valjda oni da je šef poludio i smislili bi način da ga se riješe nedemokratskim sredstvima. Čudno bi bilo da je tako, a da se zemlje BRICS-a nisu nekako očitovale povodom toga, zar ne?
Drugo, dugački stol za Macrona, a kasnije i za Scholza mogao bi biti simbol prijetnje i distance prema Europi. Simboli su od izuzetne važnosti u vanjskoj politici. Stol bi mogao biti i simbol oceana, zašto da ne? Putinove poruke uvijek su bile višeznačne. Neki tvrde da je tijekom sastanka s Macronom na zidu sobe u Kremlju bila slika cara Aleksandra Prvog, čija je vojska 1814. ušla u Pariz. Nismo vidjeli, ali uklapa se u priču. Nije logično da je Putin mislio da se Zapad, a s njim i Europska unija neće okrenuti protiv njega. Najmanje što je mogao očekivati su sankcije i pokretanje zaglušujuće medijske kampanje. Uostalom, morao je primjetiti kako je prošao Trump, koji nije niti pokrenuo rat.
Imamo razloga vjerovati da Putin nije izgubio razum, što bi trebala biti dobra vijest za cijeli svijet. Osim posredstvom velikog stola, Putin se nije puno bavio Europljanima tijekom ove vojne kampanje. Najoštrija retorika Moskve okrenuta je "Anglosaksoncima". Tu je Lavrov bio sasvim precizan. Tek tu i tamo se prijetilo Njemcima i Francuzima, a ostali skoro da se nisu spominjali. Kada bismo imali više vremena mogli bismo se baviti i izlaskom Velike Britanije iz EU, ali stvari se jednostavno događaju prebrzo da bismo sada pravili ovu digresiju.
O mentalnom stanju američkog predsjednika već se dugo raspravlja u Americi, ali u ovoj aktualnoj ukrajinskoj krizi više se istakla njegova zamjenica Kamala Harris u čije duševno zdravlje valjda nitko i ne sumnja. A što je bilo njeno objašnjenje građanima SAD-a kada su je novinari zamolili da prokomentira rat u Ukrajini? "Ukrajina je zemlja u Europi. Ona se nalazi pored susjedne zemlje koja se naziva Rusija. Rusija je veća zemlja, Rusija je moćna zemlja. Rusija je odlučila da napadne manju zemlju koja se naziva Ukrajinа, što je u biti pogrešno", rekla je Harris.
Nešto ranije reagirao je visoki predstavnik EU za vanjsku politiku i sigurnost Josep Borrell koji je twittao Rusima - nema više shoppinga u Milanu. Kažu da je kasnije obrisao tu objavu. Služeći se jezikom potpredsjednice SAD-a, mogli bismo reći kako je s jedne strane oceana Rusija, a s druge su SAD. I kako bi bilo u biti vrlo pogrešno ukoliko bi Europa, koja je manja i nalazi se između njih, postala i ostala bojišnica preko čijih će se leđa prelomiti sraz dvije super sile. One mogu bez Europe, jer imaju Aziju gdje mogu nastaviti igru, a mi nemamo kamo.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
