Kada se jučer pojavio na biračkom mjestu kako bi ubacio listić, bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko poručio je kako "neće dozvoliti" da se situacija u Bjelorusiji destabilizira i da se stvore "neke situacije nalik građanskom ratu". Zvuči kao da je sam znao što bi moglo uslijediti neposredno nakon objave prvih izbornih rezultata (prema kojima dobiva više od 80% glasova). Spominjanje pak građanskog rata, u bilo kakvom kontekstu, samo po sebi već je opasno. Generalno kroz povijest već sama spomen "građanskog rata" obično znači da isti nije nužno tako daleko.
Neki će pak reći kako su sinoćnje scene u Minsku već poprilično podsjećale na "ratno stanje". Žestoki sukobi policije i gnjevnih prosvjednika svakako su nešto na što Bjelorusija nije navikla, nešto što generacije već ne pamte. Sve do nedavno možda je baš Bjelorusija bila zadnja zemlja u Europi u kojoj bi se takvo što događalo. Vjerovalo se da je sama prisutnost režima u neku ruku već dovoljna "kočnica" za bilo kakve socijalne nemire. S druge strane Bjelorusija je već neko vrijeme zemlja koja više ne ostavlja onaj dojam stabilnosti kakvog je imala prije, recimo, 5 do 6 godina.
Bjelorusija je bila zemlja s minimalno "talasanja", ostatak svijeta doživljavao ju je više kao kuriozitet, ostatak nekadašnjeg SSSR-a gdje se stvari nisu bitno promijenile, gdje još vlada autoritarna vlast, gdje obavještajne poslove obavlja KGB (bjeloruska obavještajna služba zapravo se još uvijek i zove KGB), a demokracija je tek mrtvo slovo na papiru. Dakako, takvu Bjelorusiju također se smatralo nekakvim kvazi-produžetkom Rusije, prostora na kojem Kremlj ima možda i veći utjecaj nego u nekim ruskim provincijama (recimo na Kavkazu).
Takva "mirna i autoritarna" Bjelorusija već neko vrijeme prestaje postojati (barem onaj dio što se tiče "mirne" Bjelorusije). Iskre napetosti između Minska i Moskve nagovijestile su da će nestabilnosti doći po Bjelorusiju, da je takav scenarij neminovan. U cijeloj toj priči Aleksandar Lukašenko je donekle enigmatičan - on ili točno zna što čini ili blefira nadajući se najboljem mogućem ishodu.
To da Bjelorusija pazi na svoj suverenitet i da nema volje (to svakako uključuje i samog Lukašenka) biti isključivo u sjeni Moskve (i pod njenom kontrolom) je sasvim razumljivo iako se postavlja pitanje što je pravi povod za distanciranje koje je uvelike potaknuo sam Lukašenko. Je li to zaista želja za većim suverenitetom ili su neki drugi razlozi u pozadini? Ili je kombinacija? Naime, nije tajna da je Bjelorusija - recimo to "zauzvrat" - dobila poprilično preferencijalni tretman od strane Rusije, naročito kada je riječ o energetici, ali i drugim ekonomskim sferama. Bjelorusija je mogla računati na poprilične popuste i subvencije kada je riječ o ruskom plinu dok je Rusija pak mogla "mirno spavati" znajući da je Bjelorusija "sigurna", da preko nje neće doći neka nova opasnost (i Napoleon i Hitler morali su prvo pregaziti Bjelorusiju da bi došli do Moskve!). Ta "nova" opasnost po Rusiju svakako je NATO vojska koja se već utaborila na prostoru bivših sovjetskih republika na Baltiku (Litva, Latvija, Estonija), Moskva se boji da bi uskoro mogao doći i dan kada će NATO ući i u Ukrajinu. Ali u Bjelorusiju? To definitivno nisu vidjeli u bliskoj budućnosti - pod uvjetom da na vlasti u Minsku ostane neko od povjerenja.
Ali kako zadržati "nekog od povjerenja"? Ništa nije vječno, pa ni Aleksandar Lukašenko (iako se takvim doimao do nedavno). Rusija je vrlo dobro vidjela što se može dogoditi kada "osoba od povjerenja" padne, u slučaju Viktora Janukoviča u Ukrajini (iako je to bila osoba od tek "djelomičnog povjerenja"). Lukašenko, koji je, do ne tako davno, slovio za saveznika bez ikakve dileme sada je već negdje bliže statusu Janukoviča.
Sam Minsk jutros već izgleda pomalo kao Kijev prije kojih 6 godina. Bjeloruska opozicija također izgleda kao i ukrajinska, zagovarajući demokratizaciju zemlje (Bjelorusija je, dakako, "teži slučaj" no što je bila Ukrajina u vrijeme kada je buknuo Maidan). Opće stanje demokracije u Bjelorusiji svakako je lošije no što je bilo u Ukrajini kada je silom s vlasti srušen Viktor Janukovič (Ukrajina je imala Timošenko, Juščenka...). No, demokratizacija nije sve, pa čak ni jedina komponenta u kontekstu kvalitete živote (što god netko rekao o tome). Sa zemljom poput Bjelorusije teško je velikom sigurnošću tvrditi išta. Ipak, dalo bi se zaključiti da je njome više dominirala stega nego korupcija, stega koju je provodio Lukašenko.
Ekonomski gledano Bjelorusija zapravo ne stoji loše. Zemlja je zadržala industrijski razvoj iz vremena SSSR-a, poljoprivreda je razvijena, obrazovanje je na visokom stupnju. Prema nekim pokazateljima životni standard je čak među najvišima kod zemalja bivšeg SSSR-a (možda ne baš kao u Estoniji, ali ipak...).
Po raspadu SSSR-a sve bivše sovjetske republike našle su se u velikoj krizi, što je bilo sasvim očekivano, tako i Bjelorusija. No, stabilizacija se naglo vraća nakon što je kontrolu preuzeo 1994. Aleksandar Lukašenko. On je, prema njegovim riječima, tada odabrao "tržišni socijalizam" umjesto "divljeg kapitalizma" (kakav je bio implementiran u Rusiji).
Nema sumnje da je to omogućilo Lukašenku da relativno mirno vlada sve ove godine. Snažna država, snažna socijalna politika, unatoč popriličnoj izolaciji od ostatka svijeta (stvarno nije lako ući u Bjelorusiju...), dovela je do toga da je narod bio generalno zadovoljan općom situacijom, naročito vidjevši pakao "doktrine šoka" (nagli prelazak na neoliberalni kapitalizam) u susjednoj Rusiji...
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
