Sigurnosna konferencija u Munchenu svake godine okuplja oko 350 visokih dužnosnika iz više od 70 zemalja te je najveća i najvažnija konferencija te vrste na svijetu. Održava se svake godine još od 1963., a često uspijeva okupiti i predstavnike međusobno suprotstavljenih država. Kao takva iznimno je važna jer služi i kao jedan centralni, u neku ruku i nesvrstani, prostor na kojem se mogu istaknuti razna viđenja aktualne stvarnosti. Isto tako konferencija u Munchenu je svojevrsno opipavanje pulsa trenutačne vanjske politike i geopolitike, kao i nagovještaj u kojem će se pravcu ista kretati u predstojećem vremenu.
Konferencija je završila jučer, a trajala je od 15. do 17. veljače. Više važnih detalja moglo bi se istaknuti, no ovdje ćemo se fokusirati na onaj najvažniji, odnosno dva koja su uvelike međusobno povezana - otvorena eskalacija napetosti između Europe i SAD-a te u isto vrijeme (što očito po osnovi dolazi) približavanje Europe Rusiji.
Ruski ministar vanjskih poslova, Sergej Lavrov, optimistično se vratio u Moskvu. Nakon niza sastanaka s brojnim dužnosnicima poručio je kako Europljani žele obnovu odnosa s Rusijom, obnovu koja bi vratila odnose "natrag na normalu". Također je rekao kako je Europa "sve spremnija poslušati što Kremlj ima za reći".
Za Lavrova se i inače može reći da je regularni optimist kada je riječ o ruskim odnosima sa Zapadom, no ovog puta njegove opservacije imaju i konkretna pokrića - donekle.
"Svi razgovori bili su konstruktivni, pa čak i s onim političarima koji inače daju vrlo oštre izjave kada je riječ o Rusiji, dok drže govore u EU parlamentu i drugdje", poručio je Lavrov u razgovoru s novinarima.
Želi li time poručiti kako postoje dvije europske politike prema Rusiji, jedna privatna i jedna za javnost? Možda, ali ako i jest tako teško je uvidjeti kako ona "privatna" ostaje privatna, teoretska, dok se ova "javna" direktno provodi u praksi. Ipak, Rusija ovog puta može biti optimistična kada je riječ o odmrzavanju hladnih odnosa prema Europi i to mogu uvelike zahvaliti svom "nesuđenom prijatelju" Donaldu Trumpu.
Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov za vrijeme sigurnosne konferencije u Munchenu (izvor: Alexandra Beier/Getty Images)
Ostanimo još malo na ruskom optimizmu - nakon Trumpove pobjede ponadali su se da će doći do velike obnove odnosa između Moskve i Washingtona, do obnove u komparaciji s kojom bi "reset" politika prije deset godina potpuno pala u zaborav. To se nije dogodilo jer su ljudi oko Trumpa zgrabili predsjednika za ruke i noge ne dajući mu da se približi niti malo Rusiji.
Moskva tako na kraju ipak nije "dobila" Ameriku, ali bi kao utješnu nagradu zato mogla "dobiti" Europu, što bi dugoročno po nju, a i po samu Europu, bilo vjerojatno još i bolje.
Europljani pak, svjesni svoje pozicije između velikih sila, kao i činjenice da oni nisu takav kalibar, ne promišljaju previše o grandioznim idejama globalnog centra, snažne Europe u sredini koja bi na podjednakoj distanci držala i Rusiju i SAD. Ima takvih ideja, ponegdje i ponekad (EU vojska?), ali sve se nekako čini da se iste ne smatraju odveć praktičnima, a i potrebna su prevelika ulaganja. Umjesto toga Europa ostaje na politici klackalice na način da zahlađenje odnosa s Amerikom mora neminovno dovesti do nekakvog zatopljenja s Rusijom jer se ne želi naći sama u sredini, a jačanjem odnosa s Rusijom mogu uvijek i SAD-u dati do znanja da će svaki njihov potez protiv Europe voditi prema još većem jačanju odnosa prema Moskvi.
Lavrov ističe kako je ova nova volja Europe da sasluša Rusiju direktan proizvod truda kojeg Kremlj ulaže zadnjih godina. "Mi smo strpljiv narod... u strateškom smislu", poručio je ruski diplomat.
No, i on mora biti svjestan da je ovo situacijska politika koja možda i nije toliko rezultat ruskog strpljenja. Bi li danas govorili o potencijalima obnove rusko-europskih odnosa da je kojim slučajem u Bijeloj kući Hillary Clinton? Teško.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
