Kada se kaže da život nakon COVID-19 pandemije više "nikad neće biti isti" često se pretjeruje na način da se sugerira kako više neće biti druženja, hodanja bez maski, okupljanja itd. Ne, sve te stvari će se sigurno vratiti nakon što pandemija bude završena (optimistična prognoza je 2021., a pesimistična 2022.), ali neke se ipak hoće permanento promijeniti kao što se toliko toga u svijetu uvijek mijenja nakon "velikih događaja" (a pandemija koronavirusa svakako spada u tu kategoriju). Primjerice, letenje zrakoplovom "više nije isto" nakon terorističkog napada na SAD 2001., strože mjere uvedene nakon toga su ostale i ne čini se da će se više ikad ukidati.
Takvih stvari bi svakako moglo biti i nakon ove pandemije. Već se spominje mogućnost izdavanja posebnih iskaznica o cijepljenju. Na taj način bi države prisilile velik broj građana da se cijepe jer u protivnom bez tih iskaznica će im kretanje (i još dosta toga) biti ograničeno.
Ali kad govorimo o dugoročnim promjenama onda mislimo na one koje predstavljaju gotovo pa promjenu paradigme, a jedna od većih mogla bi biti ona što se tiče gradskog i ruralnog života. Jer jedna stvar koja bi se očito mogla promijeniti nakon ove pandemije je način obavljanja posla. U ovom trenutku većina poslovnih sastanaka odvija se po ad hoc principu video konferencije te se pritom najčešće koristi aplikacija Zoom (riječ je o američkoj platformi koju je još 2011. osnovao bivši zaposlenik kompanije Cisco, no na Zoom-u radi i oko 700 kineskih tehničara zbog čega neki upozoravaju da bi sadržaj mogao biti dostupan i kineskim službama).
No, kako smo to obrazložili već i u prethodnim tekstovima (vidi: Pandemije su i ranije mijenjale sliku gradova, a zbog ove bi grad kakvog poznajemo mogao nestati zauvijek) , kompanije u ovom prebacivanju poslova iz fizičke u online domenu (tamo gdje se može) vide veliku uštedu i samim time neće žuriti s povratkom u klasične urede. Štoviše, niz velikih kompanija već je poručio svojim zaposlenicima da se pripreme na potpuno prebacivanje na "online" način rada, bez obzira koliko će ova pandemija trajati.
Uredski prostori, ono što ostane u funkciji, možda će se koristiti u rotaciji, primjerice samo za ključne sastanke i slično.
Zbog te fundamentalne promjene doći će do niza drugih manjih (i većih) promjena u ljudskom društvu, ponašanja i načinu života.
Mnogi ljudi u gradovima diljem svijeta iznimnu skupo plaćaju svoje stanove, a što je grad "puniji" biznisom to su i stanarine veće. Recimo u jednom San Franciscu ljudi plaćaju ogromne mjesečne rente za stanovanje, ali to je grad u koji se dolazi ako planirate pokrenuti neki novi visokotehnološki projekt i samim time se (možda) isplati. Nije puno drugačije ni kod nas - ljudi iz svih dijelova Hrvatske se "guraju" u Zagreb, a većinom to čine radi posla.
Posao, bilo da se radi o zaposlenju ili poduzetništvu, je glavno "sidro" koje ljude veže uz grad. Naravno, grad je i puno više od toga, grad nudi veći sadržaj, anonimnost, izbor, veću razinu kulture, iskustva, prilike... ali na kraju dana, kad se sve zbroji i oduzme, ako se to "sidro" posla podigne ljudi će "otploviti" negdje drugdje.
Gdje drugdje? Tamo gdje im je isplativije. U manje gradove, manja naselja, sela, ili možda čak u osamu. Jer ako "modernom radniku" bude potreban samo pristup Internetu, a za sve veći broj ljudi to već jest slučaj (postoje i tzv. digitalni nomadi koji kroz dugi period nisu uopće vezani uz fizičko mjesto, opširnije: Kako izaći iz sumorne 9-do-17 rutine i pretvoriti cijeli svijet u svoje radno mjesto?).
U trenutku kada shvate da ih uz grad ne veže posao/ured, mnogi ljudi će odustati od skupih stanova te će poželjeti nešto jeftinije što će često biti i nešto veće. Primjerice, za cijenu jednog "udobnog", ali ne prevelikog stana u Zagrebu možete nabaviti cijelu kuću u nekom manjem gradu ili naselju. Do nedavno to je za mnoge bilo besmisleno jer što raditi u toj kući? Ali sve to bi se moglo brzo promijeniti kad se utvrde nove dimenzije poslovnih odnosa.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
