Jasnim prianjanjem uz Izrael, gubitkom legitimnosti u mirotvornom procesu na Bliskom istoku i pozicije posrednika između Izraela i Palestine, Sjedinjene Države su naposljetku izgubile svu mogućnost utjecaja na bliskoistočne događaje. Također, rijetko se posljednjih godina govorilo o europskoj ulozi na Bliskom istoku. Europska unija je postala međunarodno izolirana po tom pitanju, naročito nakon što se Donald Trump udaljio od Bruxellesa. On nije birao riječi u iskazivanju krajnjeg nepoštovanja za Uniju i njezine vođe, posebice protiv britanske premijerke Therese May i njemačke kancelarke Angele Merkel. Upravo u njihovim zemljama dolazi do ponavljanja političke krize i postavljanja mnogih upitnika uslijed Brexita i nemogućnosti sastavljanja vlade u Njemačkoj.
No, tiha diplomacija i dalje djeluje. Europska visoka predstavnica za vanjsku i sigurnosnu politiku Federica Mogherini je navodno u bliskom kontaktu s američkim državnim tajnikom (potencijalno na odlasku) Rexom Tillersonom, među ostalim i oko stanja na Bliskom istoku. Istovremeno je jasno kako Bijela kuća sa svojim europskim 'saveznicima' dijeli tek dio svojih političkih odluka. Trumpova objava priznavanja Jeruzalema kao izraelskog glavnog grada svakako je došla kao neugodno iznenađenje, posebice stoga što je Mogherini najavila europsku potporu američkim inicijativama za regionalnu suradnju uz preduvjet da se ne našteti iranskom nuklearnom dogovoru i dok se ide prema rješenju dviju država. Također je spomenula kako bi svaka nova američka politika o Jeruzalemu mogla destabilizirati tu regiju. U svom hladnom susretu s Tillersonom u maglovitom i vjetrovitom Bruxellesu 5. prosinca, Mogherini je morala ponoviti europske zamjerke oko Jeruzalema. Nakon Trumpove bezobrazne objave, Mogherini je napomenula kako Europska unija izražava ozbiljnu zabrinutost zbog američkog priznanja Jeruzalema, za koje smatra da će imati posljedice na mogućnost održavanja mira. Prevedeno s diplomatskog rječnika, Mogherini je poručila Trumpu: 'Budalo, sve je gotovo sad!'
EU je također opetovano upozoravala i Washington i Jeruzalem protiv širenja nezakonitih naselja na Zapadnoj obali. Bruxelles potiho podržava palestinski dogovor o pomirenju, te je u stalnom kontaktu s Ramalom ne bi li održao vlast Mahmuda Abasa na životu. Čak je Unija povećala svoju gospodarsku pomoć i području Zapadne obale i Pojasa Gaze. Europljani su očito vidjeli mogućnost napretka prema stvaranju palestinske države, osobito nakon što se Saudijska Arabija složila da je potrebno poticati umjerenije islamističke pokrete. Sada je sve to stvar prošlosti, a Europi je ostala jedino regionalna inicijativa kroz 2018. godinu u kojoj bi se izraelsko-palestinski status poboljšao za obje strane.
U tom pristupu očekuje se velika inicijativa francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i Quai d'Orsaya. Macron je najbliži europski šef Trumpu, te je zarana ostavio otvoren put prema Bijeloj kući čak i u teškim pitanjima kao što je američko prianjanje uz Pariški klimatski dogovor i iranski nuklearni dogovor. Ujedno Macron slijedi Amerikance u protuterorističkim politikama, pa je 9. studenog posjetio Rijad i koordinirao politike protiv radikalnog terora u Libanonu i Europi sa saudijskim prijestolonasljednikom Mohamedom bin Salmanom. Po pitanju Izraela i Palestine, Macron je predao Trumpu slobodan put, za sada; čak ne slijedi upute s Pariške mirovne konferencije o rješenju dviju država koje je utanačio njegov socijalistički prethodnik Francois Hollande. Ipak, Macronova uprava je istaknula tradicionalne francuske političke smjernice prema istom cilju i dok pušta Trumpu prvenstvo bliskoistočne inicijative, ujedno je Macron bio vrlo jasan što za njega i francusku vladu znači odluka koja je zgrozila pošten svijet. Oko Jeruzalema, kaže Macron, 'Francuska ne podržava američku odluku. Francuska podržava rješenje dviju država, Izrael i Palestinu koje žive u miru i sigurnosti, s Jeruzalemom kao glavnim gradom obiju država'. Uz takvo rješenje, Macron predviđa potrebu pomirenja i dijaloga.
Macron bi mogao postati aktivniji u tom polju u sljedećoj godini. U proljeće planira putovati u Izrael, Palestinsku samoupravu, Jordan i Libanon, pri čemu će podržati stavove izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, palestinskog predsjednika Mahmuda Abasa i jordanskog kralja Abdulaha; svi oni su načelno za rješenje dviju država. Prema francuskom stavu, Arapska mirovna inicijativa iz 2002. godine mora biti temelj tog mirovnog procesa, a izraelska sigurnost se mora jamčiti u svakoj od tih rješenja, uključujući kroz protuterorističku suradnju. Očito je do sada u Parizu i Bruxellesu vladalo uvjerenje kako Trumpu treba dati priliku. Nakon priznavanja Jeruzalema, mogli bi promijeniti svoje stavove. I dok vlada golemo razočarenje američkom inicijativom, europska bi mogla tek započeti, s Francuskom na čelu. Palestinski predsjednik je u bliskom dodiru s čelnicima EU-a i nada se europskoj inicijativi, nakon što je propalo njegovo povjerenje u Sjedinjene Države. Istovremeno, izraelski diplomati reagiraju na europske izjave s uobičajenim cinizmom, ponavljajući kako je jedini međunarodni igrač prisutan na polju izraelsko-palestinskih odnosa Washington. Tu se vidi sav jad europskih mogućnosti i snaga cionističkog režima.
No, ima li Europa ipak prilike popraviti ono što je Amerika uništila? Malo je pritiska u Europi koji bi mogli natjerati Tel Aviv na razumnost. Cionisti bi se, međutim, trebali prisjetiti da je njihov otac osnivač Theodor Herzl sanjao o glavnom gradu na sjeveru Izraela, na obroncima planine Karmel odakle se gleda na Sredozemno more. Nikad nije volio Jeruzalem, a kada su ga upitali o Zidu plača odgovorio je da žali koliko praznovjerja i fanatizma postoji među Izraelcima. Šteta da cionisti nisu slijedili Herzla, jer je Jeruzalem mjesto spora već sedamdeset godina. Istina, u Jeruzalemu zasjeda Knesset (parlament), tamo je glavni ured premijera i većina ministara. Ipak, niti jedna država nije stavila svoje veleposlanstvo u Jeruzalem jer se međunarodna zajednica složila u jedinstvenoj slozi da se glavni grad mora dogovoriti unutar službenog mirovnog sporazuma.
Dok međunarodna zajednica smatra Istočni Jeruzalem, uključujući cjelokupan Stari grad, dijelom okupiranih palestinskih teritorija, niti jedan dio grada nije priznat kao teritorij Izraela ili Palestine. Pod UN-ovim planom podjele, kojega je Opća skupština UN-a prihvatila 1947. godine, Jeruzalem je trebao postati corpus separatum pod upravom UN-a. U ratu 1948. godine novonastale izraelske snage okupirale su zapadni dio grada, dok je istočne predjele zaposjeo Jordan. Možda je takav status Jeruzalema trenutačno najbolji, ali je i utopija očekivati naglo preobrat realnog stanja na terenu. I dok Europa promišlja, razmišlja, pregledava i važe, Rusija djeluje. Kružno putovanje Rusije po Levantu samo je uvertira u gromoglasan povratak Rusije u svakodnevicu Bliskog istoka, a jedna od sila koja bi mu tu mogla potiho pomoći je i Vatikan. No, o tome u nekoj drugoj analizi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
