Novi američki državni tajnik Mike Pompeo kao da je ispao iz Trumpove škole političke retorike. U prikazivanju Plana B Bijele kuće nakon izlaska iz nuklearnog dogovora s Iranom, Pompeo je najavio kako će Sjedinjene Države okupiti svijet i stvoriti takav ekonomski pritisak kakav nije viđen nikad u povijesti. Taj pritisak će natjerati Iran da zauvijek zaustavi obogaćivanje urana, zaustavi svoje vojne skupine po Bliskom istoku kao i raketni program, te povuče vojne savjetnike iz Sirije. Naravno, Mike Pompeo je, kao i Trump, čvrsti saveznik Saudijske Arabije, pa će nastaviti prodavati oružje diktatorskoj pustinjskoj monarhiji i time neizravno financirati niz terorističkih organizacija danas i u budućnosti.
Američki šef diplomacije, doduše, nije objasnio kako će Sjedinjene Države nagovoriti skeptične i oprezne saveznike i partnere u svijetu na bilo kakvu kampanju maksimalnog pritiska za rušenje političkog sustava u Teheranu. Sve što iz njegovih usta znamo jest da će se Iran natjerati na stvaranje odluke preživljavanja gospodarstva kod kuće ili nastavak borbe u regiji. Također je naglasio kako Washington ne namjerava pomoći europskim saveznicima, Rusiji i Kini u njihovim naporima sačuvanja nuklearnog dogovora iz 2015. godine, nakon što se Trump povukao iz tog sporazuma 8. svibnja. Kao i novi savjetnik za nacionalnu sigurnost, tvrdolinijaški jastreb John Bolton, koji je poznat po mišljenju kako prvo treba napasti svim silama, a onda pitati je li neka tvrdnja činjenica, i Pompeo smatra kako Sjedinjene Države neće prezati od sekundarnih sankcija svima koji surađuju poslovno s Iranom.
Ostali potpisnici ugovora trebaju se sastati 25. svibnja u Beču, gdje će se vjerojatno donijeti politička odluka o budućnosti Zajedničkog sveobuhvatnog akcijskog plana između Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Rusije, Kine, Irana i Europske Unije. I dok je Rusiji i Kini važno očuvati dogovor zbog gospodarskih i političkih pitanja, Europskoj uniji je on važan za vlastiti imidž u svijetu. Iran je Bruxellesu tek 33. trgovački partner u svijetu 2017. godine, pa čak i velika ulaganja u Iran nisu toliko važna koliko diplomatska moć Europe. Europske zemlje su koristile dogovor kao model za rješavanje kriza u svijetu, a povlačenje iz njega bez razloga bilo bi za cijelu Uniju katastrofalan potez, osobito nakon što su međunarodne organizacije potvrdile u deset izvještaja kako se Iran u potpunosti drži odredbi nuklearnog dogovora. Bez Velike Britanije u Uniji, Emmanuel Macron i Angela Merkel moraju pronaći dovoljno jaku diplomatsku poziciju u svijetu, a najjača bi bila ona koja se protivi svakoj velikoj odluci Sjedinjenih Država.
Pompeo je u svom govoru naglasio kako bi američke gospodarske sankcije mogle potaknuti promjenu vlasti, ustanak iranskog naroda i rušenje vlasti. Čini se da Trump, Bolton i Pompeo, trojac najkatastrofalnijih spodoba na vrhu američke vlasti u poslijeratnom razdoblju, ne slušaju svoje stručnjake za Iran koji sjede u ministarstvima i obavještajnim zajednicama. U svim prosvjedima koji su u posljednjih desetak godina postojali u Iranu pozivalo se na više Islamske revolucije odnosno ostvarivanja obećanja revolucionarnih ideja. Istina, iransko je gospodarstvo u stagnaciji, ali nastavak dogovora s Iranom to može preokrenuti. Sankcije mogu samo ojačati stagnaciju i konačno dovesti do recesije.
No, može se ovaj stav radikalne američke trojke i drugačije iščitati – kao poruka njihove slabosti. Gotovo kao djeca koja se dure, oni se sukobljavaju s cijelim svijetom riskirajući potencijalnu međunarodnu izolaciju jer čak i među najodanijim europskim partnerima postoji velik skepticizam da bi ovakve sankcije mogle djelovati. To je potvrdio i ministar vanjskih poslova anglosaksonske britanske sestre Boris Johnson koji smatra da se ništa od Pompeovih traženja neće ostvariti u razumnom vremenskom roku. Šefica vanjske politike Europske unije Federica Mogherini je izjavila kako Pompeov govor nije pokazao kako bi odlazak iz ugovora mogao ikako stvoriti sigurniju regiju ili bolje nadgledati iranske stavove te ponovila kako nema alternative nuklearnom dogovoru. Uostalom, Europljani su malo, ako uopće, zainteresirani za američku urotu promjene vlasti u Iranu. Ovakav američki stav samo daje snagu konzervativnoj političkoj eliti u Iranu koja ionako nije imala interesa očuvati nuklearni dogovor na životu.
Unilateralno povlačenje iz dogovora, kršenje međunarodnog sporazuma bez sankcija i davanje maksimalističkih zahtjeva zapravo ograničavanju američku mogućnost uspješnog režima sankcija. Sve što je Pompeo istaknuo ne može se ostvariti i nije realistična diplomatska strategija. Ona ne samo da ne može dobiti potporu američkih saveznika, nego ostavlja Sjedinjene Države osamljene u međunarodnom prostoru u kojemu ih podržavaju samo Izrael, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati. Uostalom, Pompeo niti jednom riječju nije spomenuo Rusiju i Kinu, države koje su bile ključne u pritisku na Iran za prihvaćanje dogovora, a koji su najveći iranski trgovački partneri. Čak i ako Europa podlegne američkom pritisku (začudo, ovo bi mogla biti povijesna iznimka), Iranu to ne smeta jer su iranska izvozna tržišta u Indiji i Kini. Ove civilizacije poznaju svijet više tisuća godina, a ne samo par stotina godina, pa mudro vode svoje politike u dugoročnom razdoblju. Ne čudi, primjerice, da je Indija ulagala u luku Čabahar u Omanskom zaljevu, jer je time osigurala dovoz nafte i plina, kao i druge robe, čak i ako se blokira tjesnac Hormuz.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
