Tijekom jučerašnjeg dana nastavile su se dvije ofenzive protiv ISIL-a na prostoru istočne sirijske provincije Deir ez-Zor - s jedne strane sirijska vojska nastavlja oslobađati teritorij oko samog grada dok se iz drugog pravca približavaju kurdske SDF snage poduprijete od strane SAD-a.
Iz SDF-a navode kako su stigli do industrijske zone, svega nekoliko kilometara istočno od grada. U isto vrijeme sirijska vojska zajedno sa saveznicima napreduje iz pravca zapada nastojeći preuzeti potpunu kontrolu nad magistralom koja spaja Deir ez-Zor i Damask.
ISIL i dalje drži pod kontrolom znatan dio provincije Deir ez-Zor kao i pola samog grada, a pojedini izvori navode kako se pripremaju na kontra-napade.
Činjenica da se i sirijska vojska i SDF oboje bore protiv ISIL-a dobra je - u teoriji. U praksi, nažalost, to bi moglo dovesti do brojnih nepoželjnih posljedica.
Podsjetimo, američke snage srušile su u lipnju ove godine jedan sirijski vojni zrakoplov u blizini Raqqe tvrdeći kako je on bombardirao SDF snage na terenu. Očekivano, ovo je znatno podiglo tenzije, ne samo na terenu u Siriji, nego i između Washingtona i Moskve.
Pitanje se, dakle, postavlja, tko je prava i primarna anti-ISIL snaga u Siriji? Ne treba oduzimati zasluge Kurdima, ali to je ipak sirijska vojska koja ratuje puno duže ne samo protiv ISIL-a nego svih oblika terorizma na prostoru Sirije.
Što se Kurda tiče, njihove namjere su jasne i nitko neće opovrgnuti da su dali veliki doprinos u borbi protiv ISIL-ovih terorista. No, valja reći da teško da bi oni bili današnja snaga da nije u ključnom trenutku SAD stao iza njih. Sjećamo se velike bitke za Kobani i dana kada ih je ISIL gotovo uništio na tom prostoru - tada su američke zračne snage spasile situaciju, u zadnji trenutak.
No, ako o Kurdima govorimo kao o aktualnoj snazi koja je uspjela doći do ove faze zahvaljujući američkoj zračnoj potpori, onda se zapravo nešto vrlo slično može reći i za sirijsku vojsku s kojom pitanje što bi danas bilo da se na njenu stranu nije u ključnom i presudnom trenutku uključila Rusija, a i iranska pomoć je svakako imala, i još uvijek ima, važnu ulogu.
U siječnju prošle godine, kada su Kurdi bili još znatno manja snaga, teoretizirali smo o tome kako bi u konačnici se mogle sukobiti snage poduprijete od strane Moskve, odnosno sirijska vojska, i snage poduprijete od strane Washingtona, YPG odnosno SDF, simbolički spominjući mogućnost podjele Raqqe po uzoru na Berlin nakon Drugog svjetskog rata (vidi: Bitka za Raqqu kao Bitka za Berlin: Hoće li na kraju Amerika i Rusija posred nje podići zid?).
U ovom trenutku ne izgleda da će se nužno Raqqa dijeliti na pola, ali metafora za Berlinski zid možda postane znatan dio istočne Sirije, naročito provincija Deir ez-Zor.
Kurdski list Rudaw piše kako SDF snage trenutačno kontroliraju 65% Raqqe te kako ove dvije velike ofenzive - kurdska i, kako pišu, "režimske snage" - mogu zajedno slomiti ISIL u Siriji. Da, mogu, ali izgleda kako svi izbjegavaju dati odgovor na pitanje što će se dogoditi kada se jednom ove dvije ofenzive sretnu?
Izvori navode kako su se Rusi i Amerikanci dogovorili kako izbjeći eventualne sukobe te komuniciraju po pitanju kako voditi ove dvije ofenzive zasebno tako da i jedna i druga budu provedene prema planu.
To opet zvuči dobro, ali opet samo u teoriji. Naime, ako Washington i Moskva imaju tako dobru komunikaciju kako se priča, otkuda onda američko rušenje sirijskog vojnog zrakoplova? A ako je ovaj uistinu bombardirao kurdske položaje, zašto je?
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
