Kako se sve više zahuktava unutarnja politička situacija u Francuskoj i Njemačkoj, ostale zemlje Europske unije gledaju na kratkoročno razdoblje do iduće zime sa značajnim kritikama. U tome se posebice ističe Poljska, najveća slavenska zemlja u EU i najveća zemlja koja je pristupila Uniji nakon pada Berlinskog zida. Zbog svojih unutarpolitičkih rasprava, Poljska snažno kritizira Europsku uniju, ali ne razmišlja učiniti ništa da bi ugrozila svoj važan status u ovoj supranacionalnoj tvorevini, dok istovremeno radi na jačanju svoje obrane. Europska Komisija je ovdje na kušnji i početkom ove godine počela je prijetiti ukidanjem poljskog glasa u Uniji.
Povod tome jesu kontroverzne promjene zakona o medijima i pravosuđu koje su se zaredale otkako je 2015. na vlast izabrana konzervativna Stranka pravde i pravednosti (PiS). Kritičari govore da su novi zakoni učinkovito neutralizirali poljski Ustavni sud koji ne može donijeti odluku u brojnim pitanjima jer je novi zakon odlučio da je potrebna dvotrećinska većina u donošenju sudske odluke umjesto dosadašnje jednostavne većine. Ustavni suci moraju donijeti odluku o predmetu unutar šest mjeseci od njegovog postavljanja, te mora rješavati predmete po kronološkom redu umjesto po prioritetima. Suci također mogu biti smijenjeni izglasavanjem nepovjerenja u Sejmu, poljskom parlamentu. Zbog te ustavne krize u Poljskoj, članovi Europske Komisije zapitali su se kako da dovedu Poljsku u red, a jedno od predloženih rješenja jest suspenzija poljskog prava glasovanja u bloku.
Komisija vjerojatno ipak neće učiniti takav drastičan potez, ali dvije strane će biti na vrlo hladnim osnovama suradnje. Bruxelles u ovom pitanju također proučava do kuda je moguće pritiskati države članice; uvođenje sankcija očito može dovesti do teških podjela u Europskoj uniji. Ako ništa ne napravi, zemlje Višegradske skupine će postati teška oporba Bruxellesu. S druge strane, Poljska, Češka i Mađarska se boje da im se dodatno ne sroza ugled u sustavu koji im daje toliko potrebnih financijskih sredstava. S obzirom da zemlje Zapadne Europe razmišljaju o kretanju u svom pravcu djelovanja, države Srednje Europe poput Poljske su u velikom povijesnom strahu od ekonomskog, političkog i sigurnosnog poraza. Osobito se to u Varšavi osjeća nakon što su Njemačka i Rusija potpisale sporazum o pokretanju rada na Sjevernom toku II. odnosno blagorodnom energetskom savezu koji je zaobišao zemlje Srednje i Istočne Europe. Ujedno se Poljaci pitaju što će biti idući potez Donalda Trumpa oko NATO Saveza koji sve više liči na anakronu organizaciju koja se bavi političkim pitanjima, a ne više toliko vojnim standardima i osobito sigurnosti.
Stoga je od posebne diplomatske važnosti da će Donald Trump posjetiti Poljsku 6. srpnja i nazočiti summitu Inicijative Tri mora, susretu dvanaest članica Europske Unije koje su smještene na Baltičkom, Crnom i Jadranskom moru. Poljski predsjednik Andrzej Duda je odredio da taj susret neće biti održan kako je planirano u jugozapadnom poljskom gradu Wroclawu već u Varšavi kako bi Trump mogao brže otputovati na sastanak skupine G20 u njemački Hamburg. Trumpov posjet Poljskoj je iznimno simboličan. Poljska se debelo zabrinula da li su Sjedinjene Države i dalje predane sigurnosti u Srednjoj i Istočnoj Europi, te osobito članku 5 NATO-a o kolektivnoj sigurnosti. Poljska je vlada mjesecima ulagala najveće diplomatske napore kako bi nagovorila američku administraciju na ovaj visoki posjet. Tu Poljska doista ima razloga za takav diplomatski potez jer je jedna od rijetkih zemalja Saveza koja izdvaja više od dva posto svog BDP-a na obranu. Jake veze kroz NATO, a osobito sa Sjedinjenim Državama, je stup na kojemu počiva cjelokupna poljska vanjska politika, naročito prema Rusiji.
Na ovom susretu u Varšavi bit će predstavnici Hrvatske, Mađarske, Bugarske, Estonije, Litve, Latvije, Slovenije, Austrije, Češke, Rumunjske i Slovačke. Većina tih zemalja ima interes u razvoju bližih političkih, gospodarskih, vojnih i energetskih odnosa kako bi što više pokrenule ekonomski rast, smanjili ovisnost o ruskom prirodnom plinu i ojačale svoju sigurnosnu suradnju. U Poljskoj se osobito traži odlična suradnja s baltičkim zemljama i Ukrajinom kao prirodnom sferom utjecaja Varšave. Preko njih nastoji stvoriti snažan savez tzv. intermarijuma odnosno međumorja između područja Baltika i Crnomorja, prvenstveno kao cordon sanitaire protiv Rusije, ali i kao protuteža njemačkom utjecaju u regiji.
Poljska zabrinutost proizlazi iz duboko ukorijenjenih povijesnih ranjivosti. Poljska se nalazi u srcu velike europske ravnice, najvećeg područja Europe bez planina, koja se proteže u svojoj biti od njemačkih Alpa do ruskog Urala. Tako Poljska nema jasnih zemljopisnih granica i povijesno je bila okružena moćnim susjedima kao što su Njemačka i Rusija, prije toga i Austro-Ugarska. Neprestano je napadana i dijeljena među svojim susjedima. Takva krhka geopolitička situacija objašnjava ključne sastavnice varšavske vanjske politike. Nakon što se Poljska priključila NATO-u 1999. i Europskoj uniji 2004. također je jačala regionalne saveze u Višegradskoj skupini (s Mađarskom, Češkom i Slovačkom) te u Weimarskom trokutu (s Njemačkom i Francuskom). Ali više od svega, Poljska želi imati odlične veze s Amerikancima.
Inicijativa Tri mora održala je svoj prvi susret 2016. kada su se zemlje usredotočile na potencijale infrastrukturnih projekata kojima se mogu diverzificirati energetski izvori. Poljska je počela izgrađivati svoj LNG terminal prošle godine, a Hrvatska planira napraviti isto. Obje zemlje su iskazale interes u razvoju boljih plinovodnih mreža između Baltika i Jadrana, ali nedostatak financiranja ozbiljno remeti te planove. Teško da će Trump dati to financiranje, ali ono bi moglo doći s kineske strane, jer Kina u inicijativi vidi prirodni završetak svog Puta svile. Kako god bilo, u konačnici bi stanovništvo Srednje Europe moglo skupo platiti svoju nevoljkost uzimanja ruskog plina jer će LNG preko terminala biti barem četiri puta skuplji od plina koji će primjerice Nijemci dobivati iz Rusije.
Dolazak Trumpa Poljacima znači mnogo jer se suočava s ozbiljnim izazovima. S jedne strane jest preokret europske gospodarske krize u političku krizu koja rezultira jakim unutarnjim podjelama u EU.
Trenutačna vlada je iznimno kritična spram procesa europske integracije i traži devoluciju nekih moći Bruxellesa nazad nacionalnim vladama; istovremeno PiS je dovoljno oprezan da u svojim nastupima ne istupa euroskeptično već naglašava potrebu reforme EU. S druge strane nalazi se kriza u Ukrajini, u kojoj Poljaci upiru prstom prema Moskvi i podijeljenoj Europi. Neke europske zemlje, kao što su baltičke republike, a djelomično i Njemačka, brane i dalje snažne sankcije protiv Rusije. Ali neki od najbližih poljskih saveznika, kao što je Mađarska, smatraju da su sankcije bespotrebne i najzad neučinkovite. Ovakva fragmentacija tjera Poljsku na čvršću vezu s SAD-om.
No, u Varšavi su vrlo zabrinuti kretanjem Trumpove administracije. Američki predsjednik je već nekoliko puta prozvao NATO nepotrebnim i suvišnim, pokazao je interes u poboljšanju odnosa s Rusijom, a Poljake natjerao u očaj. U razgovorima Dude i Trumpa, kao i na nižim razinama, Amerikanci daju verbalna jamstva Poljacima, ali u Varšavi nisu zainteresirani za retoriku. Vlada je rekla da očekuje od Trumpove administracije poštivanje dogovora s posljednjeg NATO summita kada je Washington prihvatio razmještanje nekih četiri tisuće vojnika na rotacijskom temelju u Poljskoj, te da poveća razinu vojnih vježbi u regiji. Poljska vlada je ujedno vrlo bliska američkoj po ideološkoj osnovi. Primjerice, Poljska je jedna od rijetkih europskih zemalja koja je pohvalila nedavne Trumpove poteze oko ograničavanja imigracije u Sjedinjene Države, a ujedno Varšava očekuje da će Trump biti manje invazivan od Obame koji je često komentirao poljsku unutarnju politiku i poručivao da Poljska mora ojačati vladavinu prava i boriti se protiv korupcije u zemlji i u regiji.
Poljaci su ozbiljni, ako ne i u panici od projekcije ruskog napada. Zato se Varšava usredotočila na vrlo ambiciozan plan moderniziranja vlastitih obrambenih sposobnosti, bilo uz pomoć SAD-a ili bez njih. Ovaj plan uključuje povećano trošenje na obranu i jačanje domaće obrambene industrije. Prošlog prosinca, poljsko Ministarstvo obrane najavilo je plan trošenja 14,5 milijardi eura na oružje i vojnu opremu u razdoblju između 2017. i 2022. I na regionalnoj razini Poljska namjerava ostvariti političku i vojnu suradnju u području Baltičkog mora. Već sada se vidi utjecaj Varšave u tri baltičke republike koje su redom povećale svoje trošenje na obranu. Estonija i Poljska su, uz SAD, Veliku Britaniju i Grčku jedine zemlje NATO Saveza koje troše više od dva posto BDP-a na obranu. Sredinom prošle godine baltičke zemlje i Poljska započele su pregovore o stvaranju regionalnog protuzračnog štita, a pokušavaju ostvariti i bolje obrambene odnose s Ukrajinom.
U svemu tome Poljskoj osobito pomaže Švedska, koja je vrlo zainteresirana na povezivanje EU s Bjelorusijom, Ukrajinom i Moldovom. Švedska nije članica NATO-a, ali otkako je započeo sukob u Ukrajini, u Stockholmu traže pojačani vojni savez pa je vlada čak potpisala u svibnju 2016. ugovor s NATO-om koji omogućuje Savezu stacioniranje snaga na švedskom teritoriju u potrebi obučavanja ili zbog sukoba. Švedska i Poljska imaju svoj vojno-obrambeni dogovor još od 2015., što otvara Varšavi mogućnost veće suradnje s nominalno neutralnim državama izvan NATO-a Švedskom i Finskom. Tako je poljska vanjsko-politička strategija orijentirana prema sigurnosnom savezu sa svima koji bi mogli pomoći zatomiti vječitu zabrinutost.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
