Nuklearno oružje je oružje za masovno uništenje s razarajućim djelovanjem za koje se koristi energija što se fisijom ili fuzijom oslobađa iz atomskih jezgri nuklearnog eksploziva. Svojim sveobuhvatnim djelovanjem pogađa sve žive organizme i materijalne objekte u zahvaćenom području s kratkoročnim i dugoročnim posljedicama. Tako glasi stručna definicija, no društvena i politička definicija nuklearnih oružja je mnogo složenija.
Na prvi spomen nuklearnih oružja prosječnim ljudima se ledi krv u žilama. Nijedno oružje u povijesti nije imalo toliko zastrašujuće djelovanje na ljude ali i na kolektive. Naravno, strah od nuklearizacije potječe zbog bacanja atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki krajem Drugog svjetskog rata. U samo nekoliko sati poginulo je nekoliko desetaka tisuća ljudi, a stotine tisuća je ukupno stradalo. U oba grada posljedice atomskog napada se osjećaju do danas.
"Sjedinjene Države moraju znatno ojačati i proširiti svoj nuklearni kapacitet sve dok se svijet ne urazumi oko nuklearnih bombi". Navedeni upis Donalda Trumpa na Twitteru ponovno je skrenuo pozornost svijeta na nuklearna oružja iako su ona uvijek i bila dio političke agende Washingtona, Moskve i drugih sila. Postavlja se pitanje kakva je uloga nuklearnih oružja u geopolitici i zašto države žele biti nuklearne sile? Koji je smisao njihovog daljnjeg postojanja usprkos obećanjima o razoružanju? Odgovori na takva pitanja nisu jednoznačni, ali treba krenuti od činjenica.
Nuklearna oružja su nastala zbog politike i ostala u uporabi kako bi služila politici. Moglo bi se ustvrditi da su nuklearne naprave jedinstveno, svakako najstrašnije, političko sredstvo. Uz elitni klub država stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, "nuklearni klub" je najelitniji skup država na svijetu. Premda su mnoge pokušavale, samo devet država je uspjelo postati nuklearnim silama. Sjedinjene Američke Države, Rusija, Velika Britanija, Francuska, Kina, Indija, Pakistan, Izrael i Sjeverna Koreja. Osvitom nuklearnog doba u ljeto 1945. Amerikanci su se nadali da će posjedovati monopol na novo oružje, ali to se uskoro promijenilo. Hladni rat je utjecao na to da je Sovjetski Savez postao nuklearna sila već 1949. a uskoro su uslijedili i nuklearni programi drugih zemalja.
Prema nepristranoj i vrlo cijenjenoj organizaciji Arms Control Association svijet danas posjeduje oko 15 500 nuklearnih bojevih glava. Od te brojke više od 90% nuklearnih naprava pripada SAD-u i Rusiji. Oko 10 000 nuklearnih bojevih glava je u aktivnoj uporabi dok ostale čekaju razmontiranje. Američki i ruski nuklearni arsenal je više nego impresivan.
Sjedinjene Države posjeduju ukupno 7100 nuklearnih bojevih glava. SAD ima 1367 strateških nuklearnih bojevih glava raspoređenih na interkontinentalne balističke rakete, strateške bombardere i podmornice, prema podacima State Departmenta u rujnu 2016. Federacija američkih znanstvenika (FAS) procjenjuje da SAD ima 2570 neraspoređenih strateških bojevih glava. Prema američkom ministarstvu obrane, SAD posjeduje 4571 aktivnu i neaktivnu bojevu glavu, a oko 2500 bojevih glava je povučeno iz službe i čeka rasklapanje.
Ruska Federacija posjeduje ukupno 7300 nuklearnih bojevih glava. Od te brojke 1796 je strateških nuklearnih bojevih glava raspoređenih na interkontinentalne balističke rakete, strateške bombardere i podmornice. FAS procjenjuje da Rusija posjeduje još oko 2700 neraspoređenih strateških bojevih glava koje su spremne za upotrebu. Njih još 3200 je povučeno iz uporabe i čeka rasklapanje.
U usporedbi s Washingtonom i Moskvom nuklearni arsenal drugih izgleda prilično skromno ali, naravno, on je izuzetno važan. Francuska ima oko 300, Kina 260, Ujedinjeno Kraljevstvo 215, Pakistan 140, Indija 110, Izrael 80, a Sjeverna Koreja desetak nuklearnih bojevih glava. Svaka od tih država je imala svoje razloge za pokretanje nuklearnog programa. Naravno, američki i ruski motivi leže u hladnoratovskoj utrci iako je američki program započeo tijekom Drugog svjetskog rata kako bi se suprotstavilo prijetnji nacističke Njemačke i imperijalnog Japana.
Ubrzo nakon otkrića fisije 1938., uočeno je da energija oslobođena tim procesom može poslužiti u ratne svrhe. Sljedeće su godine Leo Szilard i Albert Einstein upozorili tadašnjega predsjednika SAD-a Franklina D. Roosevelta na mogućnost proizvodnje nuklearne bombe. Rad na njezinoj konstrukciji u SAD-u započeo je u lipnju 1942. pod nazivom Projekt Manhattan. Nakon bacanja atomskih bombi na Japan, Einstein se kasnije u neku ruku pokajao što je preporučio predsjedniku Rooseveltu razvoj nuklearnog oružja.
SSSR je postao nuklearna sila 1949., Velika Britanija 1952., Francuska 1960. a Kina 1964. Tada su sve stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a postale i nuklearnim silama. Dva elitna kluba su se smišljeno povezala. Kako bi se spriječilo daljnje širenje nuklearnih naprava 1968. potpisan je Sporazum o neproliferaciji koji je stupio na snagu 1970. a prema njemu navedenih pet država su jedine priznate kao nuklearne sile. Svrha sporazuma je sprečavanje razvoja i širenja nuklearnih kapaciteta. Do sada se sporazumu pridružila 191 država.
Izvan toga sporazuma ostali su Indija, Pakistan, Izrael i Sjeverna Koreja (iako je Pjongjang bio član do 2003.). Indija i Pakistan su započeli svoje nuklearne programe 1970-ih godina da bi se kulminacija dogodila koncem 1990-ih zbog teritorijalnih napetosti, tj. 1998. kad su obje sile provele nuklearna testiranja jedna za drugom. Izrael nije javno proveo nuklearni test niti je priznao niti zanijekao posjedovanje nuklearnih oružja, ali naširoko je prihvaćeno da ih Tel Aviv posjeduje. Sjeverna Koreja posjeduje nuklearni program od kasnih 1950-ih da bi postala nuklearna sila sredinom 2000-ih. U zadnjih 25 godina upravo je sjevernokorejski nuklearni program medijski najeksponiraniji a rezultirao je s pet nuklearnih testova. Upravo 2016. je bila godina masovnog testiranja u kojoj su Sjeverni Korejci uspješno lansirali nuklearne bombe, dalekometni balistički projektil i balistički projektil s podmornice.
I druge male zemlje su imale nuklearne programe. 2015. Iran je zamrznuo svoj program u dogovoru sa šest velikih sila. Libija, Irak, Južna Afrika, Argentina, Brazil, Južna Koreja i Tajvan su svojevremeno odlučili odustati od nuklearnog statusa i razmontirali svoja nuklearna postrojenja. Bjelorusija, Ukrajina i Kazahstan su naslijedili nuklearna oružja raspadom SSSR-a ali su ih odlučili predati Rusiji. I mnoge druge male države su pokušale napraviti nuklearno naoružanje, ali nisu uspjele.
Biti nuklearan znači biti moćan. Do sada su jedino Amerikanci upotrijebili to razorno oružje u ratu. No, primarna svrha nuklearnih oružja je ono što su tijekom Hladnog rata policymakeri u Washingtonu nazvali "deterrence theory". Svrha te teorije je odvratiti neprijatelja od korištenja nuklearnog oružja i tako eliminirati prijetnju. Pojam "obostrano zajamčeno uništenje" je svima poznat. Da Amerikanci i Sovjeti tijekom Hladnog rata oboje nisu posjedovali oružja za masovno uništenje, tj. da ih je posjedovala samo jedna strana, moguće je da bi ih ta strana koja bi imala mogućnost iskoristila. Isto vrijedi i za napetosti krajem 20. stoljeća između Indije i Pakistana.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
