Zbog činjenice da je već godinama gotovo sav fokus međunarodnih prijepora usmjeren prema ratu u Siriji pojedina druga žarišta nisu često spominjana, ali ona svejedno tinjaju bez prekida. Jedno od takvih žarišta je Libija gdje trenutačno, prema pojedinim interpretacijama, traje drugi građanski rat ili pak druga faza prvog - ili je možda najtočniji opis: kontinuitet kaosa koji je ovoj zemlji priređen NATO vojnom agresijom koja se dogodila 2011. godine.
Dugogodišnji predsjednik Libije i jedan od najistaknutijih lica anti-imperijalizma 20. stoljeća, Muammar Gaddafi, ubijen je te 2011. od strane imperijalizma protiv kojeg se legitimnim i manje legitimnim sredstvima borio. No, moglo bi se reći kako je njegova borba, koja je često uključivala financiranje i naoružavanje gotovo svih anti-imperijalističkih organizacija koje su bile spremne oružanim putem krčiti put otpora, donekle posustala u zadnjim godinama njegova života.
Razbijanje libijskog poretka svakako nije nešto što se dogodilo spontano kao produžetak tzv. Arapskog proljeća, planovi ove vrste hiberniraju godinama i čekaju pogodni trenutak. Taj trenutak dogodio se u proljeće 2011. i Libija nije bila spremna, odnosno pitanje je koliko je uopće i mogla biti spremna. Ipak, neki smatraju kako je sam Gaddafi pomalo umirio svoju borbenu agendu zadnjih godina te kako je upravo to otvorilo dovoljan prostor da njegova zemlja postane žrtva.
Desetljećima je SAD tretirao Gaddafija kao jednog od svojih najvećih neprijatelja, u rangu s pokojnim Fidelom Castrom, no, onda je došlo do određenog zatopljenja odnosa, negdje početkom prvog mandata Baracka Obame. Gaddafi je po svemu sudeći povjerovao u jedan potencijalno novi početak i to ga je najskuplje moguće koštalo.
17. ožujak 2011., zasjeda UN Vijeće sigurnosti. 15 članica glasa o rezoluciji 1973. i ona prolazi bez ijednog glasa protiv. Pet zemalja je apstiniralo: Brazil, Njemačka, Indija, Kina i Rusija. Da je kojim slučajem na ovu rezoluciju bio uložen ruski ili kineski veto danas bi Libija možda bila i dalje oaza mira. No, to se nije dogodilo, a spomenuta rezolucija iskorištena je za početak NATO agresije.
Paragraf 9 ove rezolucije nalaže uvođenje embarga na prodaju oružja Libiji. No, rezolucija je prije glasanja dodatno modificirana pa se tako u istom paragrafu napominje kako predložene mjere neće važiti ukoliko potezi rezultiraju "obranom civila". I tako, lukavim riječima, otvorena je "rupa" preko koje se, navodno legitimno, počelo s naoružavanjem raznih ekstremističkih islamističkih skupina, prvo na istoku Libije, a zatim i na cijelom njenom teritoriju. Prva koja je konstatirala da rezolucija 1973 omogućava naoružavanje "anti-Gaddafi snaga" bila je tadašnja američka državna tajnica Hillary Clinton koja će ostati upamćena kao osoba koja se s velikim entuzijazmom zalagala za bombardiranje ove zemlje.
Dakako, samim naoružavanjem islamističkih skupina nije se mogla slomiti libijska državna vojska, ali se mogla slomiti zračnim udarima koji će potrajati mjesecima.
Da je ovo bio projekt godinama u pripremi pokazuje i činjenica da je SAD u Libiju počeo slati i ljude koji su već dugo vremena pripremani na njihovom terenu od strane CIA-e i drugih organizacija. Cilj je bio imati ljude od povjerenja na terenu koji će voditi rat i u konačnici svrgnuti Gaddafija. Jedan od takvih ljudi bio je general Khalifa Haftar, inače Gaddafijev general koji se u jednom trenutku razišao s Gaddafijem te je pobjegao u SAD. Tamo postaje CIA-in čovjek i ona ga vraća u Libiju 2011., da bude njihov akter na tlu.
Haftar (75) je odradio svoje, točno kako je bio i pripreman. Nakon što je Gaddafi ubijen i nakon što je libijska vojska poražena Haftar je postao veliki vojskovođa istoka Libije.
U godinama koje slijede Haftarove snage vodit će dugi rat protiv islamističkih militanata s kojima su zajedno 2011. ratovali protiv libijske "zelene" vojske. Rat nakon 2011. bio je zapravo više kaos nego rat i dugo vremena se nije znalo tko pobjeđuje i tko uopće ratuje. No, od onda je prošlo već 6 dugih godina i jasno je da će na kraju netko morati izaći na vrh. Haftarove snage danas kontroliraju, prema pojedinim informacijama, oko dvije trećine Libije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
