Ukrajina je započela reformu svog plinskog sektora, a istovremeno želi razriješiti probleme na istoku zemlje i spriječiti izgradnju Sjevernog toka 2 na Baltiku, koji bi zaobišao Ukrajinu i tako znatno smanjio ukrajinsku dobit od tranzita plina iz Rusije prema Europi. Reforme su usporene zbog manjka političke volje među ukrajinskim vlastima. Spore reforme i svađa unutar vlade kao i među upravom državne energetske kompanije Naftogaz negativno utječu na ionako poljuljan imidž Ukrajine u svijetu. Ovi čimbenici mogu dovesti do situacije u kojoj se prijevoz plina preko Ukrajine više neće smatrati dobrom alternativom novim plinovodima Gazproma, a onda se za Kijev gubi svaka nada. Diplomatske aktivnosti oko Ukrajine mogle bi prestati preko noći nakon puštanja u promet Sjevernog toka 2. Taj plinovod bi mogao dovesti do značajnih geopolitičkih trzavica, osobito nakon što su Danci ukazali da bi mogli zabraniti prolaz plinovoda kroz danske teritorijalne vode, ne bi li time spasili svoju geoenergetsku ideju povezivanja Norveške i Poljske, te smanjili ovisnost srednjoistočne Europe o ruskom plinu.
Reforma ukrajinskog državnog monopola Naftogaza je jedna od najtežih i najvažnijih promjena koje su ukrajinske vlasti započele. Reforma je potrebna ponajviše zbog ozbiljnih gospodarskih problema s kojima se Ukrajina suočava. Naftogazov deficit je 2014. godine pokriven državnim proračunom, a iznosio je više od šest posto BDP-a zemlje, te je zajedno s gospodarskom krizom koja neprestano traje od 2012. godine do temelja uzdrmalo ukrajinsku makroekonomsku stabilnost. Kijev je u razdoblju između 2014. i 2015. godine dvaput morao zatražiti financijsku pomoć od Međunarodnog monetarnog fonda. Restrukturiranje Naftogaza je tada postao jedan od glavnih zahtjeva MMF-a.
Naftogazova reforma nosi sa sobom i ključnu političku važnost. Ukrajina je godinama bila ovisna o uvozu ruskog plina, što je omogućavalo Moskvi utjecaj na ukrajinske vlade, a povoljnija cijena energenata se povezivala s političkim i sigurnosnim dogovorima, kao što je položaj vojnih baza na Krimu. Dogovor je odgovarao ruskim i ukrajinskim elitama, a uobičajeno visoka razina korupcije nastavila je štetiti ukrajinskom gospodarstvu i povećavati ovisnost o Rusiji. Kada je Ukrajina odlučila stati s uvozom plina iz Rusije u jesen 2015. godine, Moskva više nije imala toliko izravan utjecaj u Kijevu, ali problemi u ukrajinskom plinskom sektoru su se samo povećali.
Naftogaz je najveća ukrajinska korporacija u energetskom sektoru, a sa svojim kooperantima (uključujući tvrtke za vađenje plina, skladištenje i prijevoz) je i najveći porezni obveznik u zemlji. Prema planu restrukturiranja koje je vlada prihvatila u srpnju 2016. godine i temeljeno na trećem energetskom paketu dogovorenom s Europskom unijom, Naftogaz bi se morao raščlaniti u nekoliko korporativnih jedinica kako bi se razbio monopol. Prema dogovoru, Naftogaz će se odreći plinovoda i podzemnih skladišta novoj odvojenoj kompaniji koja će biti izravno odgovorna Ministarstvu energije i industriji ugljena. Tim potezom se cilja na stvaranje transparentnog i konkurentnog tržišta plina i posljedično bi mogao postati atraktivan za strana ulaganja. Među onima koji su zainteresirani za održavanje plinskog tranzita preko ukrajinskog teritorija su operatori iz Italije i Slovačke, a koji mogu pomoći u budućoj modernizaciji ukrajinske plinske mreže.
Važna sastavnica Naftogazove reforme je liberalizacija cijena plina za kućanstava. Održavanje državnih cijena ispod tržišne vrijednosti vodilo je postepenom povećanju dugova tvrtke, a vlada je pokrivala te gubitke. Redovito nadgledanje kretanja tih cijena bio je još jedan zahtjev MMF-a. Između 2014. i 2017. godine vlada je povećala cijene za individualne potrošače gotovo deset puta, ali je cijena i dalje niža od tržišne, što pogoduje neučinkovitoj konzumaciji plina i korupciji s obzirom da se prodaja plina obavlja preko posrednika koji ne pružaju točne podatke o potrošnji plina i stvarnim potrošačima. Računa se da time sustav generira gubitke od oko 1,3 milijarde eura godišnje. Velik dio izgubljenog novca išao je preko zapadnoeuropskih banaka.
Nedavno se Naftogaz donekle oporavio, pa je 2017. godine platio skoro tri milijarde eura u porezima i dividendama, što čini skoro 14 posto državnih proračunskih primanja, no to je pojačalo borbu za kontrolu nad korporacijom i njezinim financijskim dobitima. U posebnim uvjetima organizirane ukrajinske oligarhije, Ministarstvo gospodarskog razvoja i trgovine pokušalo je 2016. godine preuzeti kontrolu nad Ukrtranshazom, jednom od najprofitabilnijih podjedinica Naftogaza, koja zarađuje na prijevozu i skladištenju plina. Ovaj potez je bio protiv plana restrukturiranja Naftogaza kako je dogovoren s Energetskom zajednicom i Europskom bankom za obnovu i razvoj, odnosno sa sporazumom o financijskoj pomoći iz banke. Na kraju je ministarstvo odustalo jer su međunarodne financijske institucije prijetile zaustavljanjem financijske pomoći Ukrajini.
Ukrajinska vlada, nekoć miljenica Zapada, a sada prokazana za ono što jest – gomila političkih predstavnika ukrajinskih oligarskih klanova i organiziranog kriminala – čak je pokušala na mala vrata vratiti svoj utjecaj u Naftogazu, pa je u proljeće prošle godine povećala broj članova nadzornog odbora s pet na sedam i time dobila većinu u odboru. Dva preostala nezavisna člana su dala ostavku u znak prosvjeda. Pod međunarodnim pritiskom, Kijev je u studenom 2017. morao prihvatiti novi odbor u kojemu je većina članova nezavisno o vladi.
Restrukturiranje je dovelo i do sukoba između vlade i Naftogazove uprave, jer se međusobno optužuju za pokušaje sabotiranja postupka i poslovanja. Vlada je odlučila usporiti s osnivanjem novih poduzeća za prijenos plina, a Naftogaz je stvorio novi ogranak unutar Ukrtranshaza s tom zadaćom. Uprava poduzeća je čak otišla toliko daleko u pokušaju neovisnog djelovanja da je uposlila financijsku savjetodavnu firmu koja je dio Rothschild & Co. kako bi se pomoglo s restrukturiranjem i pronalaskom stranih ulagača. Kao odgovor, vlada je blokirala Naftogaz u izravnim pregovorima s tim ulagačima. Stvaranje novih poduzeća je usporeno i zbog procesa pred Stockholmskim arbitražnim sudom gdje se sukobljavaju Naftogaz i Gazprom. Prema planu restrukturiranja, nova poduzeća koja koriste imovinu Ukrtranshaza će moći započeti s poslovanjem tek po konačnoj presudi u Stockholmu. Ova presuda je iznimno važna stranim ulaganjima jer će se ovdje ustanoviti tko će dobiti milijarde dolara vrijednosti imovine. Smatra se da arbitražni sud u Švedskoj više naginje Naftogazu, ali će Ukrajina ipak morati platiti Gazpromu dvije milijarde dolara dugova. Krajem veljače bi se mogla očekivati i konačna presuda.
Tada ništa više neće sprječavati nastanak novih poduzeća – osim vlade. Ne postoji politička volja za dovršetkom restrukturiranja jer će te firme imati značajnu ulogu u predsjedničkim i parlamentarnim izborima 2019. godine. Nije jasno hoće li Kijev dopustiti još jedno povećanje cijena za kućanstva, upravo jer se vlada boji gubitka glasova. No, s druge je strane nastavak restrukturiranja Naftogaza iznimno bitno za dobivanje potpore međunarodnih financijskih institucija. Ukoliko dođe do pozitivne odluke arbitražnog suda za Ukrajinu i do mogućnosti dodatnog financiranja na tržištu kapitala, vlada bi mogla zadržati kontrolu i odvratiti ulaganja u ukrajinski plinovodni sustav.
Sve se to pomno prati u cijeloj regiji, a osobito u Skandinaviji, Poljskoj, Rumunjskoj. Restrukturiranje cjelokupnog ukrajinskog plinskog sektora ima velike posljedice za srednjoistočnu i jugoistočnu Europu, područja koja će biti zaobiđena izgradnjom Sjevernog toka 2.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
