24. siječnja 2017. četiri dana nakon dolaska Donalda Trumpa na vlast, izraelski premijer Benjamin Netanyahu je na sastanku svog užeg kabineta izjavio da sva ograničenja koja se tiču izgradnje novih naselja na Zapadnoj Obali i u Istočnom Jeruzalemu mogu maknuti te je dao zeleno svijetlo izgradnji dodatnih 2500 stambenih jedinica. Samouvjerena odluka izraelskog premijera kao i manjak reakcije iz Washingtona je rezultat smjene u američkoj politici.
Naime, još za vrijeme predsjedničke kampanje, Donald Trump je više puta izjavio kako namjerava osigurati snažniju podršku Izraelu. Stoga ne iznenađuje činjenica da je njegova pobjeda izazvala prilično veliku euforiju među izraelskim političarima desnoga spektra, od kojih mnogi zagovaraju izgradnju novih naselja u okupiranim teritorijima.
Benjamin Netanyahu je u novom američkom predsjedniku vidio priliku za testiranje granica u politici naselja na isti način kao što je to činio s Obamom. Barack Obama je htio ući u povijest kao američki predsjednik koji je posredovao u stvaranju neovisne palestinske države koja bi egzistirala u miru pored Izraela. No cijeli niz faktora političkih faktora, uključujući eskalaciju sukoba na Bliskom istoku, manjak inicijative od strane američke administracije, utjecaj pro-izraelskog lobija u SAD-u, opozicija izraelske vlade Benjamina Netanyahua te otpor korumpiranih palestinskih političkih elita kao i ekstremista su spriječile soluciju stvaranja dvije države. Ne bi bilo netočno konstatirati kako stvaranje države Palestine u biti nije nikome u interesu.
Ni američkoj administraciji koja se jedne strane kritizira Izrael s druge potpisuje milijarde dolara vrijedne sporazume vojne pomoći, ni izraelskim desničarima i populistima koji konflikt koriste za stvaranje političke podrške za izbore (npr. sukob u Gazi 2008-2009), ni korumpiranoj Palestinskoj Samoupravi Muhameda Abbasa koji je poput Arafata svjestan da je sukob s Izraelom taj koji omogućava političku podršku i dakle opstanak na vlasti, ni Hamasu koji je popunio vakuum Palestinske oslobodilačke organizacije u pružanju nasilnog otpora i terorizma i kojem zapravo nije u interesu uništiti Izrael jer bi se prekinuo dotok novaca iz Zaljevskih zemalja koji pak financiraju luksuzni život brojnih Hamasovih čelnika.
Status quo odgovara svima, uključujući i brojnim građanima izraelskih naselja u područjima onoga što bi u budućnosti trebala biti nezavisna država Palestina. Zagovornici mira i solucije dvije države su politički umjereni Izraelci i Palestinci te većina američke židovske zajednice koja je podržavala prvog afroameričkog predsjednika u njegovim naporima.
Dva Obamina mandata su ostala obilježena sukobima s Netanyahuom oko izraelskih naselja i iranskog nuklearnog sporazuma. Kompleksnost njihovog odnosa je očita u činjenici da je Obama komunicirao s izraelskim premijerom više nego s bilo kojim drugim svjetskim liderom. I dok su određeni kompromisi postignuti, na osobnom nivou, odnos dvojca je bio najgori u povijesti odnosa jednog američkog predsjednika i izraelskog premijera. Eklatantan primjer narušenih odnosa je događaj iz 2010. Obama i njegovi suradnici su u Bijeloj kući slavili izglasavanje zakona o zdravstvenoj reformi popularno poznatoj kao Obamacare. Radilo se o jednom od najvećih dostignuća jednog američkog predsjednika iz demokratskih redova u zadnjih nekoliko desetljeća. Netanyahu su savjetnici preporučili da čestita Obami u cilju popravljanja odnosa koji su se već tada počeli narušavati. No izraelski premijer je odbio tu gestu te došao u Bijelu kuću pregovarati o Iranu i Zapadnoj obali. Bliski Obamin suradnik je opisao susret sljedećim riječima 'Predsjednik je bio izvan sebe i jednostavno nije mogao vjerovati. Umjesto da slavi sa svojim suradnicima jednu od najvećih dostignuća u svojem mandatu, bio je primoran raspravljati s Netanyahuom o širini ceste između palestinskih gradova na Zapadnoj Obali. Sve skupa je izgledalo kao jedna okrutna šala.'
Takav kompleksan odnos objašnjava zašto je Obamina administracija s jedne strane nastavila osiguravati vojnu i političku podršku dok se s druge nije libila kritizirati izgradnju naselja. Ta kritika je rezultirala činjenicom da SAD u prosincu 2016. nije iskoristio pravo veta na rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a, i tako prekinuo praksu američke zaštite Izraela u Vijeću sigurnosti koja je trajala još od sedamdesetih godina prošloga stoljeća.
Naime, međunarodna zajednica smatra ilegalnima sva izraelska naselja koja se nalaze preko takozvane Zelene Linije, odnosno granica do 1967. Te godine, Izrael je u Šestodnevnom ratu okupirao Zapadnu Obalu i Istočni Jeruzalem (koji su bili pod kontrolom Jordana), Gazu (koja je bila pod kontrolom egipatskih snaga), egipatski Sinaj te sirijske Golanske Visoravni.
Izraelska vojska se iz Sinaja povukla početkom osamdesetih godina te napustila sva tamo postojeća naselja. Isto je napravila u Gazi 2005. godine. Golanske Visoravni, na kojima je Izrael sagradio brojna naselja su bile pod izraelskom vojnom upravom do 1981 kada su anektirane i postale službeni teritorij izraelske države.
Što se tiče Zapadne Obala i Istočnog Jeruzalema, radi se o području koje se nalazi pod vojnom okupacijom izraelske vojske. S povijesnim Sporazumom iz Osla iz 1993. Izrael je priznao stvaranje Palestinske samouprave koja je preuzela određene civilne funkcije na Zapadnoj obali i postala temelj buduće palestinske države dok su zauzvrat politički predstavnici predvođeni Yasser Arafatom priznali državu Izrael. Dvije godine kasnije, 1995. izraelski premijer Yitzhak Rabin je ubijen, a niz događaja je doveo 2000. godine do Druge Intifade i nove spirale nasilja te je scenarij dvije države postao sve udaljenija realnost.
U izraelskim naseljima na Zapadnoj Obali i Istočnom Jeruzalemu, usred onoga što bi trebala biti buduća država Palestina, živi više od pola milijuna ljudi. Stoga ne čudi što veliki dio međunarodne zajednice percipira spomenuta naselja kao prepreku miru. No u službenim izraelskim dokumentima se ne koristi izraz Zapadna obala ili okupirana područja već biblijski termini 'Judeja i Samarija' iz razloga što ih se percipira kao anektirani teritorij.
Od 2009 do 2016, broj izraelskih naseljenika na Zapadnoj obali se povećao za 100.000 ljudi zbog čega se Netanyahu našao na udaru kritika kako Obamine administracije tako i međunarodne zajednice. No izraelski premijer nije učinio ništa što njegovi prethodnici nisu već radili. Naime, već od 1967. godine Izrael gradi i širi naselja na Zapadnoj obali.
No razlog zbog kojeg Netanyahu vodi takvu nacionalističku politiku je drugačiji. Naime, Netanyahu je desničar no glavni razlog njegove nacionalističke politike je promjena u izraelskoj domaćoj politici. S porazom izraelske ljevice, sve veću prijetnju za izraelskog premijera predstavlja ekstremna desnica, unutar i izvan koalicije njegove vlade. Oni su potencijalni faktor koji bi ga mogli maknuti s vlasti i zbog kojih je primoran voditi jednu radikalnu politiku naselja. Naime, izraelski parlament Knesset ima 120 zastupničkih mjesta, a Netanyahu je 2015. sastavio nategnutu vladu od 61 zastupnika od kojih mnogi pripadaju ekstremnoj desnici. Primjera radi, izraelski ministar obrazovanja Naftali Bennett iz ultradesničarske stranke Židovski Dom se zalaže za aneksiranje 60% Zapadne obale, izraelski ambasador u UN-u Danny Danon pak smatra da bi Izrael trebao pripojiti sva izraelska naselja u okupiranom područjima, dok ministar poljoprivrede Uri Ariel i zamjenica ministra vanjskih poslova Tzipi Hotovely podržavaju aneksiju cijele Zapadne obale. Uz to, ako za američkog ambasadora u Izraelu bude postavljen David Friedmann, istaknuti cionist poznat po podršci izgradnje naselja, Netanyahu neće biti dodatno ohrabren da gradi naselja kako su prenijeli mnogi zapadni mediji, već će se naprotiv naći u interesantnoj situaciji gdje će mu pritisak za izgradnju istih vršiti desničari s domaće i međunarodne scene.
Unatoč tome što je nacionalist može konstatirati da je politika naselja izraelskog premijera odraz političkih trendova u Izraelu, a to je trenutno jačanje desnice. Iako veliki, ti izazovi na neki način nisu ništa nemoguće za Netanyahua, bivšeg zapovjednika izraelskih specijalnih snaga Sayeret Matkal i visoko obrazovanog na prestižnim američkim sveučilištima. Prema tome je za očekivati da će i dalje uspješno plivati u promjenjivim vodama izraelske politike koristeći populističke poteze kako bi opstao na vlasti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
