Otkako je američki predsjednik Donald Trump priznao Jeruzalem kao glavni grad Države Izrael, krhka struktura ovog drevnog grada je u opasnosti. Nižu se pitanja kakve će posljedice imati njegova kontroverzna odluka. Mogu li se Izraelci i Palestinci približiti tim činom ili će još više utjecati na njihove podjele? Lokalno stanovništvo smatra kako će ili doći do velikog rata ili će se desiti povijesni dogovor.
Jeruzalem utjelovljuje svetost židovstva i pet tisuća godina izraelske povijesti, pa je izraelska pozicija uvijek bila očuvati jedinstveni Jeruzalem kao politički glavni grad i pod izraelskim zakonodavstvom. No, svjesni etničkog sastava Istočnog Jeruzalema, Izraelci su ponekad bili spremni pregovarati. Tako je tijekom rasprava 2000. godine u Camp Davidu premijer Ehud Barak predložio podjelu Jeruzalema kao dio širih mirovnih rješenja. Tadašnji palestinski predsjednik Jaser Arafat je taj prijedlog odbio. Danas je teško zamisliti da bi Benjamin Netanyahu predložio nešto slično. Istočni Jeruzalem obuhvaća velik dio starog grada koji je Jordan okupirao za vrijeme rata 1948. godine. Ovdje se nalazi Zid plača i džamija Al-Aksa, što su jedni od najsvetijih područja židovstva, islama i kršćanstva. Izraelci se boje da ne budu izbačeni odavde kao 1948., kada nisu mogli ući u ovaj dio grada sve do 1967. godine. Ujedno Izraelci optužuju Palestince za rušenje židovskih svetišta na Zapadnoj obali, kao što je uništenje Josipovog i Rahelinog groba, te sinagoge Šalom El Izrael u Jerihonu.
No, Izraelci često revidiraju povijest, smatrajući kako se radi isključivo o židovskom povijesnom naslijeđu. Zapravo, UNESCO je 2010. godine prihvatio sve grobove patrijarha kao zajednička vjerska mjesta. Uz to, Izrael daje povijesne i pravne razloge zašto bi Jeruzalem trebao biti izraelski glavni grad. Povijesno se radi o izraelskoj prijestolnici od kralja Davida i u gradu su od tada do danas živjeli Židovi. U gradu su većina od 1860. godine, a danas je najveći grad u Izraelu u kojemu živi deset posto stanovništva. Oko 65 posto građana su židovskog porijekla, a tu se nalaze i ključne političke institucije kao što su uredi predsjednika, premijera, Knesset i Vrhovni sud, iako vlada de facto djeluje u Tel Avivu. Pravno, Izraelci smatraju kako su grad ilegalno okupirali Jordanci, te je izraelska kontrola pravedna pod međunarodnim zakonom, iako brojne rezolucije UN-a govore kako Jeruzalem ne može biti samo izraelski.
Kako bi spriječio podjelu grada, Knesset je još 1967. godine proširio jurisdikciju jeruzalemske općine na Istočni Jeruzalem. I iako međunarodno Izrael nije anektirao Istočni Jeruzalem, izraelski Vrhovni sud smatra kako su istočna područja grada de facto dio Države Izrael. Knesset je također 2010. godine odredio da se davanje svakog dijela Jeruzalema Palestincima može provesti samo dvotrećinskom većinom svih zastupnika. Izraelci su također odbacili UN-ovu Rezoluciju 181 iz 1947. godine kojom bi Jeruzalem došao pod međunarodnu jurisdikciju. Ovo je i dalje prijedlog međunarodne zajednice, UN-a i Vatikana, ali Izrael ne želi ni raspravljati o toj opciji.
S druge strane, Arapi smatraju kako ne može postojati palestinska država bez Istočnog Jeruzalema kao glavnog grada. Za Palestince i muslimane, Jeruzalem je al-Kuds (Sveti Grad), srce palestinske nacije i identiteta, simbol povijesne i kulturne domovine Palestinaca. Ujedno je i središte života za sve građane Zapadne obale i Pojasa Gaze iako se to možda na prvi pogled ne čini. No, svi prijevozni pravci i sva križanja vezana su uz Jeruzalem. Širi Istočni Jeruzalem se zapravo proteže do Ramale i Betlehema, mjesta u kojima se nalaze politički, upravni, kulturni i trgovački centri Palestinaca. Više od 40 posto palestinskog gospodarstva vezano je za Istočni Jeruzalem, pa se on smatra dijelom okupiranih palestinskih teritorija. Bez njega, nije moguće zamisliti ekonomski i politički održivu palestinsku državu.
Ujedno, vjerski i povijesno muslimani podržavaju izraelske teze, ali radi se o praktično istim vjerskim postavkama s obzirom da muslimani prihvaćaju židovsku Toru i povijest antičke židovske države. Svi patrijarsi su ujedno i poslanici islama, pa stoga je i dijeljenje te baštine zajedničko. Ideja o podijeli grada i priznavanje Istočnog Jeruzalema kao palestinske prijestolnice, a Zapadnog Jeruzalema kao izraelske ne bi sa sobom povlačilo stvaranje fizičke podjele, već prije svega političke. Suverenitet i kontrola nad gradom bili bi podijeljena odgovornost izraelske i palestinske vlasti. I dok Palestinci mogu zaboraviti na stvaranje Corpusa separatuma kako je to predloženo 1948., ovakav prijedlog smatraju dovoljno dobrim za ispunjavanje svačijeg interesa.
Unatoč dogovorima izraelskog i palestinskog vodstva u Oslu kako niti jedna strana neće poduzimati korake kojima bi se moglo prejudicirati budući status grada, Izrael je sustavno i metodično radio na realizaciji ideje Jeruzalema kao vječnoga i nepodijeljenog grada. Implementacija niza politika vodilo je judaizaciji Jeruzalema, čime su Izraelci radili protiv mirovnih rješenja i ideje dviju država. Sve izraelske metode vodile su osiguravanju ekskluzivne kontrole nad Istočnim Jeruzalemom i transformiranjem demografske strukture stanovništva strategijom naselja za Izraelce, uz istovremena ograničenja korištenja i vlasništva zemlje Palestincima. Grad Jeruzalem pod izraelskom upravom je stalno proširivan kako bi preuzeo i dijelove Zapadne obale. Mnogi arapski građani Istočnog Jeruzalema deložirani su, oduzete su im osobne karte, a njihova imovina je uništena.
Preko dvjesto tisuća Izraelaca živi u Istočnom Jeruzalemu kao posljedica ovih politika. Mnoge takve politike ne samo da su protivne međunarodnim zakonima već su sustavni pokušaji unilateralnog određivanja sudbine Jeruzalema i rušenje bilo kakve mogućnosti da taj grad postane i glavnim gradom palestinske države. Premještanje veleposlanstva Sjedinjenih Država i priznanje Jeruzalema glavnim gradom samo je potvrda nečega što je već dulje vrijeme činjenica u Izraelu. Rad Knesseta u Jeruzalemu je dovoljna semiotička potvrda da svi državnici, šefovi država i vlada, bez obzira priznaju li Jeruzalem kao glavni grad Izraela ili ne, moraju doći u Jeruzalem i održati sastanke i govore u izraelskom parlamentu u Jeruzalemu. I dok se šire ideje o multikulturalnosti Jeruzalema, njegovim religijama i bogoštovlju, u stvarnosti ove etničke i vjerske zajednice žive odvojene jedne od drugih, u vrlo suptilnom smislu, baš kao što se nekad govorilo o bogatstvu raznolikosti Bosne i Hercegovine, iako je to bila jedna od najhomogenijih republika bivše Jugoslavije po broju mješovitih brakova. Posljedično, mnogi mladi Palestinci, koji žive u Jerihonu, Betlehemu i Ramali nikad u svom životu nisu vidjeli Jeruzalem.
Trumpovo preseljenje i očajni pokušaj prosvjeda koji je završio u krvoproliću i zapravo zločinu izraelske vojske, samo je točka na i cjelokupnog izraelskog plana preuzimanja Istočnog Jeruzalema. Tako je grad, koji pripada cijelom svijetu, postao grad uskogrudnog nacionalizma.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
