SAD je najveća i najutjecajnija sila na svijetu, to svi znaju i po tom pitanju nema nikakve dvojbe. No, ovih dana kada bi novi paket američkih sankcija Rusiji mogao ciljati i europske kompanije, neki se pitaju kako SAD može do te mjere utjecati na svijet.
Naime, ako njemačka kompanija surađuje s ruskom, recimo na izgradnji novog plinovoda iz Rusije prema Njemačkoj, kako SAD može uopće sankcionirati istu ako ovdje govorimo o striktno njemačko-ruskoj suradnji, daleko od SAD-a?
Dobar dio odgovora na to pitanje nalazi se u uvodnoj rečenici ovog teksta - jedna toliko moćna sila kao što je SAD može takve stvari raditi prosto zato što može. "Tko je jači taj tlači" - taj model dominira svijetom kakvog poznajemo, a dominirao je i davno prije no što je SAD uopće postojao.
Postoji termin koji najtočnije opisuje takvu razinu utjecaja - hegemonija. No, koje su konkretne metode zbog kojih je SAD toliko uspješan hegemon? Da, SAD ima najsnažniju vojsku na svijetu, to je bez sumnje velika komponenta, no, iako je SAD u zadnjih stotinjak godina pokrenuo brojne ratove, u usporedbi s nekim prethodnim hegemonijama iz povijesti, SAD se daleko više oslanja na neke druge poluge moći.
Riječ je o složenom odnosu prema saveznicima (koji će provoditi američku politiku na zahtjev), a ti saveznici mogu se grupirati u nekoliko krugova. U prvom, najužem krugu, nalaze se najlojalniji saveznici - SAD, Kanada, Britanija, Australija i Novi Zeland. U obavještajnom svijetu ovo se nalazi kao "Klub od 5 očiju". Jasno, odmah je vidljivo da je riječ o zemljama koje proizlaze iz nekoć moćne Britanske imperije.
Ovaj krug lojalan je jer se smatra produženom obitelji čiji članovi međusobno dijele tajne, planove i ideje. Između njih nema većih razmirica.
Drugi krug su zemlje koje ovise o SAD-u za sigurnost, odnosno zemlje koje bi lako mogle postati meta nečijih regionalnih vojnih apetita ako ne bi imale SAD da im čuva leđa. Taj strah može biti opravdan ili neopravdan, na kraju krajeva to i nije toliko ni bitno - bitno je da te zemlje vjeruju kako bi stvari krenule loše po njih da se iza njih ne nalazi američka vojska.
Te zemlje su Japan, Južna Koreja, Singapur, Kuvajt, Katar, Saudijska Arabija, UAE, Izrael, baltičke zemlje, Poljska... U jednom širem smislu to su također i europske sile - Italija, Njemačka, Francuska, Španjolska. Tu je i Turska, ali i Filipini.
Dakako, u ovim zemljama se sporadično javljaju ideje da bi trebalo smanjiti ovisnost prema SAD-u ili se pak posve otarasiti ove "zaštite". Naravno, SAD na to nikada neće gledati blagonaklono i nastojat će na razne načine spriječiti njihov odlazak iz američke orbite.
Dakle, u ovom krugu SAD povremeno nailazi na "izazove". Jedan od tih izazova je, recimo, turski predsjednik Erdogan koji, malo po malo, nastoji smanjiti ovisnost o SAD-u, makar je svjestan kako je Turska od te ovisnosti profitirala desetljećima. No, ni on neće preko noći prekinuti članstvo u NATO-u, ne pada mu na pamet.
Sličan primjer imamo i na Filipinima gdje se predsjednik Duterte često "trsi" protiv SAD-a, ali u konačnici, baš kao i Erdogan, to su više izjave nego potezi. Američka vojska i dalje je vrlo bliska s filipinskom i taj odnos se neće tako brzo promijeniti.
U idućem, trećem krugu, imamo zemlje koje bi izuzetno bile pogođene ako bi se dogodio samo neki poremećaj u ekonomskoj suradnji sa SAD-om, a prekid takve suradnje mogao bi ih uništiti - to su zemlje poput Meksika, Čilea, Malezija, Kolumbije, Tajlanda...
Dakako, drugi i treći krug često se isprepleću.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
