Ovog tjedna je u Aucklandu, najvećem gradu Novog Zelanda, potpisan TTP, odnosno Trans-Pacifičko Partnerstvo, odnosno međunarodni sporazum o slobodnoj trgovini između 12 zemalja. Riječ je o sporazumu o kojem se pregovaralo čak 7 godina. No, što je to zapravo sporazum o slobodnoj trgovini? Dogovor da će određene zemlje trgovati? Slobodno? Zar ne trguju već slobodno? Očito tu ima nešto više od toga, a o tome ćemo danas raspravljati. Nadalje, što je to toliko bitno da se mora pregovarati 7 dugih godina? I o tome ćemo.
Krenimo redom. Trgovinski sporazumi potpisuju se između zemalja s ciljem da od njih, u idealnoj situaciji, profitiraju sve potpisnice. Je li uvijek tako? Naravno da nije, sve ovisi o snazi pregovarača stoga 7 godina pregovaranja i nije dugačak period ako se ima u vidu kolike će biti dugoročne posljedice velikih sporazuma kao što je TTP.
Ali zašto uopće postoje ovakvi sporazumi? Zato jer trgovina između država često nije "slobodna", bar ne u onom smislu koliko bi to slobodno tržište htjelo. Dakle, pri trgovini između dvije zemlje ili više zemalja postoje određene trgovinske barijere.
Rušenje trgovinskih barijera
Kakve su to barijere? Recimo mogu postojati kvote na uvoz - riječ je o protekcionizmu (zaštiti) lokalne ekonomije, odnosno o fizičkom ograničenju količine dobara koje se mogu uvesti u jednu zemlju u datom periodu. Na taj način se može štititi vlastitu ekonomiju.
Druga barijera mogu biti tarife. Što je pak tarifa? To je zapravo porez koji se nadodaje na uvozne proizvode ili dobra. Zašto? Da bi se, opet, zaštitilo domaću industriju koja bi se mogla naći ugrožena od strane uvoza.
Što to sve znači? Znači da jedna država može na razne načine ograničiti trgovinu koja se odvija preko njenih granica. Dakako, pobornici potpuno slobodnog tržišta u ovome vide problem i smatraju da to sve skupa škodi konkurentnosti na globalnoj razini. No, kada bi odjednom pale sve barijere, bi li sve države koje danas vidimo na karti svijeta uopće mogle opstati? Možda samo na papiru, ali ekonomski teško.
Ipak, sporazumi o slobodnoj trgovini se potpisuju i sa svakim se ruše dodatne barijere. Dakako, nekima to jako paše i od takvih sporazuma imaju velike profite, dok drugima nikako ne paše, ali svejedno ih potpisuju - zašto? Možda su dovedeni u bezizlaznu situaciju, možda ne znaju što potpisuju, možda se na njih vrši pritisak, a možda su plaćeni da potpisuju i nije ih previše briga što će biti s ekonomijom njihove države.
Manje i veće integracije ili što sve i koliko slobodno prelazi granice
Sve u svemu, kada se potpiše sporazum o slobodnoj trgovini (obično se koristi kratica FTA za "free trade agreement") onda se stvara tzv. zona slobodne trgovine u kojoj mogu sudjelovati dvije ili više država, kako bi se smanjile ranije spomenute trgovinske barijere. Što se dešava nakon rušenja trgovinskih prepreka? Trgovina se na tom prostoru povećava, promet robe se povećava.
Slobodan prijelaz robe preko granice može biti prva razina, druga može pak uključivati i slobodan prolaz ljudi preko granice kao što je to primjer u Europskoj Uniji na prostor Schengen zone.
Kada se neki trgovinski sporazum potpisuje između dvije države (ili nekog drugog teritorija, recimo sporazum između EU i Kine), onda se to naziva bilateralnim sporazumom (često se koristi kratica BTA). Ako se sporazum pak potpisuje između više strana onda govorimo o multilateralnom sporazumu.
Kome će pogodovati stvaranje zone slobodne trgovine?
Nije teško pogoditi da ovakvi sporazumi najčešće pogoduju jačima dok kod manjih dolazi do sloma domaće industrije koja, dakako, nije dovoljno konkurentna da se izbori u sukobu s vodećim svjetskim korporacijama. Stoga ne čudi da se na stranicama američkog ministarstava trgovine ove sporazume opisuje ovim riječima: "Sporazumi o slobodnoj trgovini (FTA) pokazali su se kao jedan od najboljih načina otvaranja stranih tržišta američkim izvoznicima. Trgovinski sporazumi smanjuju barijere američkom izvozu, štite američke interese i jačanju vladavinu prava u FTA zemlji partneru. Smanjenje trgovinskih barijera i stvaranje stabilnijeg i transparentnijeg trgovanja i investicijske klime američkim kompanijama olakšava da jeftinije izvoze svoje proizvode i usluge na tržišta trgovinskih partnera. Tijekom 2014. godine 47% američkog izvoza išlo je u FTA zemlje partnere".
Sve je vrlo razumljivo zar ne? Iz američke perspektive trgovinske barijere po svijetu samo koče veći i žešći upad njihovim korporacijama i to je zaista tako. No, potražnja za američkim proizvodima je velika diljem svijeta i sve dok je tako pritisak na potpisivanje novih sporazuma o slobodnoj trgovini biti će velik, pa čak i od strane samih potrošača.
Kako kontra Hollywooda?
Možda da iskoristimo jedan krajnje banalan primjer - koliko prosječan Europljanin godišnje pogleda američkih filmova, a koliko europskih? To malo europske produkcije što i pogleda moralo je, vjerojatno, biti "podmazano" kojekakvim davanjima od strane ministarstava kulture (u prijevodu: iz džepova poreznih obveznika) da bi se film uopće i snimio. Sve je jasno, dok je tako, a biti će tako još dugo vremena (zbog činjenice da malo tko na svijetu zna što mase žele koliko to znaju američki stručnjaci za marketing), biti će i prostora za dodatnom trgovinskom integracijom sa SAD-om.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
