Martin Schulz, predsjednik Europskog parlamenta, oglasio je zvono za paniku rekavši u jučerašnjem intervjuu za njemački list Frankfurter Allgemeine Zeitung kako se Europska Unija nalazi pred "implozijom" zbog činjenice da su ljudi izgubili povjerenje u "kompletne institucije, bilo nacionalne ili europske". Također ističe kako se podcjenjuje snaga euroskeptičkih pokreta koji bujaju diljem Europe.
"Europa klizi prema dolje već neko vrijeme. Povjerenje brojnih ljudi u institucije, bilo nacionalne ili europske, više ne postoji", rekao je Schulz. "Gotovo nijedna Vlada se ne bori da osvoji srca ljudi", ističe Schulz, kriveći aktualne lidere i administracije za ovu situaciju. "Postoji visok rizik implozije Europske Unije", tvrdi predsjednik Europskog parlamenta.
Ovo su zaista vrlo direktne izjave, no Schulz zapravo ističe nešto što je već mnogima poprilično jasno. Očekivati od europskog naroda da ima povjerenja u institucije koje su tijekom zadnja dva desetljeća svoju lojalnost, pa čak i funkciju, prebacile primarno interesima krupnog transnacionalnog kapitala, bilo bi krajnje naivno.
Točno je da Europa već neko vrijeme "klizi" prema dolje, točnije od velike financijske krize koja je pogodila kontinent 2008. godine. Umjesto da se tada desila jedna potpuna promjena paradigme, umjesto da se hrabro krenulo s jednim sasvim drugačijim gledanjem na ekonomiju, počevši od odnosa prema krupnom kapitalu pa do važnosti BDP-a, krenulo se možda i najgorim mogućim pravcem, odnosno identičnim kao i u SAD-u.
Veliki gubici financijske oligarhije sanirani su na način da se od običnih ljudi, radnika - onih koji su sada "izgubili svo povjerenje u institucije" - tražilo da oni svojom žrtvom spase banke i druge aktere za koje se presudilo da su "preveliki da bi propali".
Nije to bilo pitanje referenduma, izbora ili ograničenja trajanja. Tzv. "mjere štednje" ili u prijevodu: direktno uzimanje od malih da bi se dalo velikima, nekakav obrnuti Robin Hood (ili Superhik?). Mora biti jasno da nije postojala relevantna politička opcija čije je ime stanovnik bilo koje zemlje mogao zaokružiti pa da bi se spasio ove mučne sudbine.
U jednom trenutku izgledalo je kako jedino Grčka - koja je bila najsnažnije "nagažena" - eventualno ima šansu, demokratsku šansu, za spas . Na sceni se profilirala ljevičarska stranka SYRIZA koja je obećavala pravi revolucionarni program. No, neki su već tada upozoravali kako su njeni lideri ipak malo previše nagnuti prema centru da bi mogli implementirati ono što bi demokratski socijalizam uistinu trebao biti - socijalizam koji stasa demokratskim putem. Nažalost, ti rani kritičari ipak su bili u pravu.
Po dolasku na vlast SYRIZA se pretvorila u nešto sasvim drugo. Ne samo da nisu krenuli u borbu s međunarodnom financijskom oligarhijom već su sklopili nove paktove s istom, a izrabljivanje naroda putem mjera štednje se nastavilo skoro pa istom žestinom.
Grčka nije jedina priča gdje se nazirao spas da bi se stvar pretvorila u noćnu moru, takvih priča, možda manjih magnituda, puna je Europa. Nije tajna da je nakon udara financijske krize, kada su se učinci počeli osjećati i na ulici, došlo do jednog kraćeg perioda zanosa, možda čak i revolucionarnog zanosa.
Mnogi su tih godina vodili ozbiljne rasprave o promjeni sustava. Bilo je govora o radikalnim novim pravcima, o direktnoj demokraciji, o novim političkim snagama, o globalnim zaokretima. Prosvjedi protiv političke klase, kapitalizma i mjera štednje bili su ogromni - na trgovima glavnih gradova Europe, od Berlina, Madrida, Bruxellesa do Rima, okupljali su se prosvjednici, u desecima tisuća, stotinama tisuća...
Stvarao se osjećaj da sav taj naboj mora rezultirati nečime, nekakvom promjenom. No, kojih 5,6 godina kasnije, kada pogledamo Europu, vidjeti ćemo kako se od te velike promjene još apsolutno ništa nije ostvarilo. Na vlasti su isti ljudi - ili oni osobno ili njihove političke kopije.
Ljevica, koja je morala prva reagirati i iskoristiti ovu situaciju, nije uspjela ostvariti gotovo ništa. Svoju energiju ljevičarske stranke diljem Europe trošile su na hvalevrijedne akcije koje su imale za cilj tek malo popraviti stanje diskriminiranih u okvirima aktualnog sistema, no malo tko se drznuo izaći iz okvira i predložiti nešto uistinu radikalno.
Možda je i perverzni sustav gotovo aposlutnog nadzora politički angažiranih pojedinaca od strane mreže koja počinje podsjećati na neke prognoze Georgea Orwella iz 1984. imao nešto s time.
Kako god da bilo, ljevica je propustila veliku priliku i - kako to biva često u povijesti Europe - nakon propuštene prilike ljevičara, svoje mjesto pod reflektorom traži desnica, a do danas već ga je gotovo u potpunosti i okupirala.
Ljevica se nije usudila posegnuti za svojim radikalnim kartama, onima koje predlažu dokidanje nepravednog ekonomskog modela i zamjenu istog s nečim ljudskijim. No, desnica bi mogla učiniti upravo to - posegnuti za svojim radikalnim kartama, a znamo što one predstavljaju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
