Trećeg siječnja najkarizmatičniji odmetnik bivšeg sovjetskog prostora, bivši predsjednik Gruzije i bivši guverner regije Odesa Mihail Saakašvili dobio je konačnu odbijenicu za azil u Ukrajini, čime se maknula ključna prepreka za njegovo izručenje voljenoj mu Gruziji. Ukoliko će se Saakašvili deportirati u svoju zemlju, tamo će se suočiti sa sudom i vjerojatno dugogodišnjom zatvorskom kaznom. No, ovdje ne istražujemo što se dogodilo Saakašviliju, već zašto su Ukrajinci, njegovi veliki zaštitnici, odjednom odlučili odbaciti Saakašvilija.
Dok je bio guverner Odese, Saakašvili se našao u problemima s ukrajinskim predsjednikom Petrom Porošenkom. Šef ukrajinske države je, kao i svi drugi predsjednici, guverneri i cjelokupna politička elita, produžena politička ruka gospodarsko-oligarhijskih klanova koji su podijelili zemlju na nekoliko velikih cjelina. Najžešći su Dnjepropetrovski, Harkovski i Lvivski klan, dok je klan Odese podosta u zaostatku za ovim velikanima organiziranog kriminala, korupcije i kleptokracije. Saakašvili se počeo bahatiti u Odesi, što je posebno išlo na živce vlastima u Kijevu koje su smatrale kako se gruzijski bjegunac mora ponašati sa zahvalnošću, a ne stvarati poteškoće i talasati svojim neostvarivim izjavama o demokraciji i pobjedonosnom hodu prema blagostanju. Stoga su ukrajinske vlasti odlučile pronaći najbrži način za njegovo micanje.
Kampanja je počela u najboljoj maniri sovjetskog stila. Prvo su Saakašviliju oduzeli ukrajinsko državljanstvo, što su neovisni sudski stručnjaci u Ukrajini proglasili nezakonitim činom, ali isti ti se nisu bunili što je Saakašvili preko noći dobio to državljanstvo. Kao nedržavljaninu, potom su mu zabranili ulazak u Ukrajinu i omogućili uhićenja njegovih suradnika. Ukrajinski državni tužitelj Jurij Lucenko pokušao je pokrenuti i politički sud protiv Saakašvilija, ali je morao odustati 13. studenog, formalno zbog slabih dokaza, a zapravo poradi teškog pritiska iz Europske Unije i Sjedinjenih Država.
Saakašvili se teško može opisati kao nevinašce, ali ovaj proces protiv njega pokazuje svu propast ukrajinske političke elite. Ukrajinsko sudstvo i sigurnosni sustav se uvode u opasne i prljave ralje politike. Lucenko sam je bio u jednom trenutku optužen i fabriciranim dokazima izbačen iz pravosuđa tijekom vladavine Janukoviča. Sada radi isto to što se njemu dogodilo, ali za predsjednika Porošenka. I dok je saga o Saakašviliju beskonačna, vladajuće stranke su se udružile da ukinu najučinkovitiji protukorupcijski ured koji je Ukrajina ikad vidjela. Blok Porošenko i Narodni front su 6. studenog predstavili zakon kojim se miče Artem Sitnik kao čelnik Nacionalnog protukorupcijskog ureda Ukrajine i pojačava politički nadzor nad uredom.
Sitnik je, naime, uspio pred sud zbog korupcije i mita dovesti visokopozicionirane oligarhe, savjetnike predsjednika Porošenka, te sina bivšeg premijera. Iako su međunarodna reakcije na to bile pozitivne, te poticale na daljnje istraživanje i rad Ureda, ukrajinsko sudstvo je oslobodilo optužbe sve koji su se našli na optuženičkoj klupi Ureda. Sada međunarodni pritisci sprječavaju ukrajinski parlament, Vrhovnu Radu, da izglasa zakon, ali to zakonsko rješenje je spremno i bit će izglasano čim Europska Unija bude gledala u nekom drugom smjeru. Zakon je, uostalom, samo vrh ledene sante rata ukrajinske političke elite protiv protukorupcijskih napora. Pojedini inspektori i istraživači Ureda su uhićeni, njihove urede pretresaju obavještajne i sigurnosne snage, a dekreti izvršne vlasti koriste se za blokiranje pristupa informacijama ili zatrpavaju Ured gomilom beskorisnih podataka koji se potom istražuju dok se osumnjičenicima ne izgubi svaki trag.
Sudovi su dio tog Porošenkovog kruga. Dvadeset i pet od 113 sudaca koji su pridodani ukrajinskom novom Vrhovnom sudu ne odgovaraju kriterijima integriteta. Oni posjeduju ničim potkrijepljene i opravdane nekretnine ili su uključeni u slučajeve koje Europski sud za ljudska prava smatra političkim progonom ili kršenjem ljudskih prava. Mjesta u novom Državnom istraživačkom uredu, ukrajinskoj inačici FBI-a, koja bi trebala istraživati korupciju na visokim razinama i time preuzeti ulogu koju je do sada imao Ured državnog tužitelja, popunjena su bez potrebne transparentnosti, a novo vodstvo dolazi iz redova starog tužitelja. Podjednako, Porošenkov prijedlog za protukorupcijski sud ne prihvaća prijedlog Venecijanske komisije i neće pružiti potrebnu neovisnost od političke i sudske hijerarhije u tako važnom sudu. Ukrajinski državni službenici morali su predati elektronske izjave o svojim prihodima i imovini, ali do sada ovaj potez nije rezultirao bilo kakvom kriminalnom istragom, prvenstveno jer je Nacionalna agencija za sprječavanje korupcije, tijelo koje bi trebalo nadzirati elektronske izjave, pod kontrolom oligarha.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
