Geopolitika svijeta se zasigurno mijenja, što potvrđuje i Kina na afričkom kontinentu. Afrika je Kini 'probno područje' za gospodarsku diplomaciju i politički utjecaj, ali nigdje van Kine nisu do sada postavljene kineske baze. To se prošlog tjedna promijenilo, jer je Kina otvorila svoju prvu vojnu bazu izvan svog teritorija i to u Džibutiju, malenoj zemlji geostrateškog značaja, na Rogu Afrike. S tim činom, Narodna Republika Kina je poslala jasnu poruku promjene u svijetu. Utjecaj na Afriku i Bliski istok je izravan, ali dublja je poruka da se Kina više ne pretvara kao ekskluzivno azijska sila koja gleda samo prema sebi.
Takav stav je navodno stoljećima obilježilo kinesku povijest, ali barem od šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, odnosno od postanka atomskom silom i vojnom mašinerijom koja se može takmičiti s ruskom i američkom, Kina je postala ozbiljnom globalnom silom. Ipak, te vojne sposobnosti su se stvarale godinama i tijekom tog razdoblja je održavala ideju samo gospodarskog rasta i manjka bilo kakve uobičajene vojne realpolitike. Potiho, međutim, Peking je razvijao svoje sposobnosti u mnogim područjima, osobito u širenju mornarica i nastanka značajnog svemirskog programa. Međutim, s rastom gospodarskih interesa u svim dijelovima svijeta, gdje Kina danas postaje glavnim trgovačkim partnerom i ulagačem, stasala je i potreba za zaštitom svojih interesa.
Pri najavi otvorenja vojne baze, Kina je poslala preko glasnogovornika Ministarstva vanjskih poslova poruku da je dovršenje i djelovanje baze utvrđeno kao pomoć boljem ispunjavanju međunarodnih obveza Kine u vidu podrške misijama i humanitarnoj pomoći. Također je Kina time izrazila želju za promicanjem gospodarskog i društvenog razvoja u Džibutiju. Državni mediji napominju iz petnih žila da se ne radi o pokušaju kontrole svijeta. Ipak, ovo je prvo vojno prisustvo Kine u svijetu i teško se oteti dojmu da je Kina time i simbolički započela sasvim drugačiji pristup globalnoj politici.
Sve se to događa nakon što je Kina poslala svoj nosač zrakoplova Liaoning izvan svojih matičnih luka, u Hong Kong, čime je poslala nekoliko važnih regionalnih poruka. Brod je plovio kroz Tajvanski tjesnac, čime je poslana poruka Tajvanu odn. Republici Kini o tome da joj je susjed dobio takve sposobnosti da bi Taipei mogao razmisliti o svojim budućim izjavama. Istovremeno je time Peking odaslao jasnu poruku o svojim većim sposobnostima u zaštiti svojih interesa i teritorija u Južnom kineskom moru. Građane Hong Konga je podsjetila tko je suveren na otoku, bez obzira što je Hong Kong autonomna oblast s posebnim gospodarskim i političkim sustavom. S Liaoningom se poslala i poruka o rastućim globalnim sposobnostima Kine. Zajedno s otvaranjem baze u Džibutiju, Kina je sudjelovala u pomorskim vježbama u Sredozemlju, čime je iskazana želja za projiciranjem snage i polaganim dolaskom do zahtjeva svijetu da prizna kinesku novu ulogu i moguće namjere.
Lokacija kineske baze u Džibutiju
Dolazak u Džibuti je posebno značajan. Naime, Džibuti je malena afrička zemlja, ali je strateški izuzetno važna jer se nalazi na Rogu Afrike, na vrlo prometnom položaju tjesnaca Bab-el-Mandeb. Na taj način, Džibuti nadzire prilaz Crvenom moru i Indijskom oceanu, te brodovima pruža priliku obnove goriva i kao cargo središte, posebice za zemlje u unutrašnjosti Istočne Afrike poput Etiopije. Džibuti je članica Afričke unije, Arapske lige, kao i frankofonih zemalja, uslijed dugotrajne kolonijalne prošlosti pod Francuskom. Godine 1996. Međuvladino tijelo za razvoj osnovano je kao razvojna organizacija sedam zemalja Istočne Afrike (Džibuti, Etiopija, Somalija, Eritreja, Sudan, Južni Sudan, Kenija i Uganda), sa sjedištem u Djibouti Cityju. Mandat joj je regionalna suradnja i ekonomska integracija. Otkad je izborio nezavisnost od francuske uprave Džibuti je nastavio neokolonijalni odnos s Parizom, posebice u ekonomskim i sigurnosnim poljima. Francuska vojska tako reći nije ni napustila Džibuti.
U međuvremenu, Džibuti je postao dom i vojnim bazama SAD-u i Japanu, kao i nekim drugim zemljama. Njegova strateška lokacija je važno sjecište globalnim vojnim mornaricama koje se bore protiv piratstva na Rogu Afrike, u Crvenom moru i Adenskom zaljevu. Najveća takva baza je američki Camp Lemonnier, blizu međunarodne zračne luke Djibouti-Ambouli. Radi se o jedinoj trajnoj američkoj vojnoj bazi na afričkom kontinentu, koja je nastala nakon Operacije trajna sloboda – Rog Afrike. Nakon pregovora u prvoj polovici 2001. Džibuti je dopustio Amerikancima da baza postane trajna kako bi američka vojska provodila razminiravanje u području Eritreje i Etiopije, humanitarne projekte i protuterorističke akcije. Radi se o jakom diplomatskom i obavještajnom središtu SAD-a na cjelokupnom afričkom kontinentu. Tako je poznato da se iz ove baze provode tajne operacije poput letova bespilotnih letjelica prema Jemenu, Somaliji i drugim bliskim regijama. I Japan je stacionirao 200 svojih ljudi kako bi iz Džibutija provodio maritimne samozaštitne djelatnosti u protupiratskim operacijama.
Ali ni Kina nije stranac na Bliskom istoku. Od 2004. do 2014. trgovinski odnosi Kine i bliskoistočnih zemalja su se ušesterostručili. Saudijska Arabija i Iran su pri vrhu zanimanja Azijske infrastrukturne investicijske banke, ustanove koju je Kina stvorila 2016. Kina ima sve utjecajniju ulogu i u ključnim sigurnosnim pitanjima, od Sirije i Iraka, do Irana i Pakistana. Kina se iskazala kao važan igrač u stvaranju novih pravila i odnosa u ovoj nemirnoj regiji, pa je tako imala važnu ulogu u sirijskom odricanju od kemijskog naoružanja do nuklearnog dogovora s Iranom. I dok Kina govori da se kroz inicijativu 'Jedan pojas - Jedan put' provode kineski gospodarski i kulturni ciljevi, očito postoji i vojno-politička pozadina. Kina nastoji ojačati veze sa životno važnim trgovačkim partnerima i izvorima resursa na sve moguće načine, a to uključuje i zaštitu.
Džibuti je prva kineska inozemna vojna baza, ali zacijelo neće biti posljednja. Zapravo, kineska vlada je već obećala izgradnju takvih baza kad god će biti potrebno. Često se raspravlja gdje bi iduća takva baza mogla nastati i kakve posljedice bi imala za regionalne politike. S obzirom na rivalstva i nastojanja postizanja ravnoteže, Kina bi mogla iduću vojnu bazu otvoriti u Pakistanu, zemlji koju Peking vidi kao važnog saveznika u stvaranju ravnoteže spram Indije i područje odakle može doći do značajnih energetskih resursa na Bliskom istoku. Kapacitiranost luke Gwadahar u Pakistanu je stoga od golemog značaja i Kina bi mogla upravo tamo stvoriti novu bazu. Ona bi ujedno bila i snažan odupiratelj balučistanskim separatistima i konkurencija iranskoj luci Čaharbahar u koju ulažu Indijci.
Kineski interes je jasan; Peking želi pomoći u stvaranju regionalnog sigurnosnog mehanizma koji će omogućiti Kini da bude sigurna u odnosima prema najvećim energetskim divovima Bliskog istoka. Zbog toga istovremeno vodi nepristranu politiku i u Rijadu i u Teheranu. Međutim, pozicija u Džibutiju nije primarno energetska. Iako je na strateški važnom području pomorskog prometa, vode Crvenog mora i tjesnaca Bab-el-Mandeb značajno zaostaju za tjesnacem Hormuz i Malacca u smislu kritičnosti za kinesku sigurnost energetskog izvora. Naime, 18 posto kineskog uvoznog prirodnog plina i 43 posto uvozne sirove nafte prolazi kroz Hormuz. Malacca je tranzitna ruta za 30 posto kineskog uvoza prirodnog plina i čak 82 posto sirove nafte. Samo četiri posto kineskog uvoza prirodnog plina i tek tri posto sirove nafte prolazi kroz Bab-el-Mandeb. Očito je Džibuti značajan za ne-energetsku sigurnost.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
