Počeo je novi kineski partijski Kongres, jednotjedni summit Komunističke partije Kine, prve ili druge najveće političke stranke na svijetu (za tu "titulu" već se neko vrijeme nadmeću s indijskom desničarskom strankom Bharatiya Janata, obje imaju po oko 88 milijuna članova). U tjedan dana bit će udarene nove, ili pojačane stare, smjernice kineske politike i ekonomije, a sada već poprilično moćni kineski predsjednik Xi Jinping poručuje kako je ovo "nova era Socijalizma s kineskim karakteristikama".
Dakako, to što u Kini nazivaju "Socijalizam s kineskim karakteristikama" zapravo i nije socijalizam, barem ne u onom klasičnom smislu te riječi, već nešto što bismo mogli nazvati "tržišnim socijalizmom". Naime, iako je u Kini zadnjih godina došlo do procvata tipičnih za kapitalističke ekonomije, od stvaranja ultra-bogatih do širenja moći velikih kompanija, činjenica je da u Kini i dalje država brine za brojne potrebe svojih građana. Je li Kina socijalistička zemlja? Isto se pitanje može postaviti i za Venezuelu, je li ona socijalistička zemlja? Nisu ni jedna ni druga, vjerojatno nije niti Kuba, ali kao što vidimo socijalizam očito može značiti puno toga.
Kina se pretvara u miješanu ekonomiju, s elementima kapitalizma i socijalizma, uz manjak prisutnosti demokracije. No, zadnjih godina Kina postaje još nešto - postoje globalistička sila, drugačija od postojećih, jer opet postoji manjak: ona promovira globalizam bez liberalizma.
Što to konkretno znači? Pojasnimo to na primjeru, a idealan primjer koji ćemo uzeti je Kambodža. Premijer Kambodže, Hun Sen, koji je na vlasti već 32 godine, naučio je poslovati i s Kinom i SAD-om otkako se njegova zemlja počela oporavljati od "polja smrti", odnosno pogroma koje su iza sebe ostavili Crveni Kmeri 70-ih godina. Kambodža je od onda primila desetke milijardi dolara od strane Zapadnih donatora, ali i od kineske države. No, nema nimalo sumnje tko je Senov draži partner.
Naime, kada Kina ulaže, ulaže bez previše pitanja. Kina gradi infrastrukturu - ceste, mostove, željeznice - učinkovito i naširoko. Zapad, na čelu sa SAD-om, također ulaže i donira novac, ali u isto vrijeme drže lekcije kambodžanskim dužnosnicima o demokraciji, ljudskim pravima... Dok pak dobar dio novca kojeg doniraju zapravo ide europskim i američkim konzultantima koji imaju za cilj osigurati stil vladanja i poslovanja koji će, dakako, pogodovati Zapadu.
Kambodža je jedna od najmanjih azijskih ekonomija. No, dolazak Trumpa na vlast u SAD-u imat će konkretne posljedice po nju. Naime, pod Trumpom se SAD počinje povlačiti iz svoje globalističke uloge, a to znači da će netko doći na njihovo mjesto - dakako, riječ je o Kini. Naravno, Peking neće u Kambodži promovirati liberalnu demokraciju, ali hoće smijeniti američki utjecaj sa svojim.
Trump i nova američka vlast povlače se i iz trans-nacionalnih sporazuma o slobodnoj trgovini. Trump je već odustao sudjelovati u TPP-u, a postoji vjerojatnost da će odustati i od sporazuma NAFTA s Meksikom i Kanadom. Njegovi dužnosnici predlažu uvođenje poreza na uvoz od 20% Meksiku - kako bi mogli s tim novcem izgraditi zid prema Meksiku. To je "strategija" Trumpove administracije, povući se iz svijeta i učiniti "Ameriku ponovno velikom" - neki misle da će i uspjeti, drugi su vrlo skeptični.
I dok se SAD povlači sa svjetske trgovinske pozornice, Kina ulazi sve snažnije i postaje prava globalistička sila. To je sugerirao i kineski predsjednik Xi Jinping za vrijeme održavanja Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu početkom godine. Poručio je kako zemlje ne bi trebale gledati "samo svoje uske interese", a u više navrata je istaknuo kako je potrebno jačati globalnu slobodnu trgovinu.
Ne samo to - Kina se čak nameće i kao novi ključni akter u borbi protiv klimatskih promjena. Je li netko to mogao očekivati prije desetak godina? Teško. No, Kina danas zaista nameće jedan novi svjetski poredak, pod njihovim vodstvom - globalizam bez liberalizma.
Liberalizam je za Kinu nebitan. Njoj nije bitno hoće li ugovor o izgradnji nove željeznice potpisati socijal-demokratska stranka koja je upravo ovog mjeseca jedva složila vladajuću koaliciju ili diktator koji se na vlasti nalazi toliko dugo da ni on sam ne zna kada i kako je došao na vlast.
Neki se pitaju - kako novi globalistički lider može biti jednopartijska Vlada koja cenzurira medije i u isto vrijeme svoje ključne sektore drže daleko podalje od stranih investitora? No, to zapravo i nije pitanje koje se nekome daje na odluku - Kina je tu, snažna je, gradi, proizvodi, prodaje, sve više kupuje, i ima gotovo 1,4 milijarde stanovnika.
S Kinom je puno lakše poslovati nego joj se suprotstavljati. Kini će se još jednom, vjerojatno zadnji put, pokušati suprotstaviti SAD jer izgleda da čak i Trump, koji se povlači s globalističke pozornice, smatra da bi SAD svejedno trebala ostati globalna vojna sila, svjetski policajac koji će osiguravati američke interese. To neće uspjeti dugo bez ekonomske poluge, onog što Kina sada preuzima u svoje ruke u sve većem broju zemalja.
Yongjin Zhang, profesor međunarodne politike Sveučilišta u Bristolu, komentirao je kineski plan: "Kinesko razumijevanje globalizacije je vrlo drugačije od prevladavajućeg liberalnog projekta kojeg Trump sada nastoji demontirati. Kina će pokušati obraniti onaj dio globalizacije od kojeg Kina ima koristi, primjerice slobodno tržište. No, Kina nije predana globalizaciji kao liberalnom projektu za izgradnju budućeg svijeta".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
