Svi znamo koliko je smiješno više nazivati Sjedinjene Države zaštitnikom demokracije u svijetu. Vanjska politika Washingtona oduvijek je bila vođena čistim pragmatizmom i prevrtljivošću, što se može lako vidjeti u slučaju Latinske Amerike. Američki predsjednici su brzi u odbacivanju demokratske podloge u izborima ljevičarskih vladara Venezuele, Bolivije i Nikaragve, ali u slučaju sumnjivog izbora autoritarnog konzervativnog predsjednika Hondurasa to se nije dogodilo. Trumpova administracija reagirala je sporo i slabo na široke neregularnosti oko izbora Juana Orlanda Hernandeza u Hondurasu 26. listopada. Njegov ljevičarski protivnik Salvador Nasralla tvrdi kako je on odnio pobjedu. Hernandez je poznat po prethodnim nezakonitim manevrima u političkom svijetu, te se kandidirao za ponovni izbor iako honduraški ustav to ne dopušta.
Honduras, zemlja u Srednjoj Americi, stiješnjena između Gvatemale i Nikaragve, ima dugu povijest vojne uprave, korupcije, siromaštva i kriminala, te se smatra jednom od najmanje stabilnih država Srednje Amerike. Do sredine osamdesetih u Hondurasu je vojska dominirala vladom, s jakom potporom Amerikanaca koji su u Hondurasu vidjeli zaštitni obruč protiv revolucionarnih pokreta u regiji. Od tada, civilni predsjednici pokušali su umanjiti moć vojske, s raznim razinama uspjeha. U zemlji su uobičajena razbojstva, drogeraški ratovi i iznuđivanja, a Honduras ujedno drži i neslavno prvo mjesto po broju ubojstava po glavi stanovnika. Nejednakosti u bogatstvu su velike i skoro polovica stanovništva živi ispod razine siromaštva. Tisuće Honduranaca odlazi svake godine u Sjedinjene Države, a dio plaće koju šalju kući su vrlo važan izvor prihoda mnogih obitelji. Zemlja se oslanja na velik izvoz voća, osobito banana, a poznata je i po izvozu kave. U zemlji živi oko devet milijuna ljudi, koji govore španjolskim i indijanskim jezicima, te su poznati kao pobožni rimokatolici.
Juan Orlando Hernadez je preuzeo ulogu predsjednika u siječnju 2014. godine, s obećanjem nulte stope tolerancije prema organiziranom kriminalu i smanjivanjem nasilja povezanog s narkoticima. Na izborima je pobijedio Xiomaru Castro, ženu bivšeg predsjednika Manuela Zelaye, koji je svrgnut 2009. godine u državnom udaru. Od tada je zemlja u dubokoj političkoj krizi. Tijekom svog četverogodišnjeg mandata, Hernandez se suočio s dubokim gospodarskim izazovima, visokom nezaposlenošću i razinama siromaštva. Čelnik je konzervativne Nacionale stranke Hondurasa, a 2017. je htio rušiti sustav u kojemu se predsjedniku daje samo jedan mandat. Vrhovni izborni sud (dakle, ne Nacionalni kongres kao zakonodavno tijelo ili Vrhovni sud u zemlji) odlučio je krajem 2016. godine omogućiti Hernandezu još jedan mandat po sustavu preglasavanja: dva protiv jednog, unatoč tome što je sam čin glasovanja bio nezakonit.
Međunarodna zajednica, na čelu sa Sjedinjenim Državama koje imaju velik utjecaj u Hondurasu, nije reagirala na tu nezakonitu radnju. Zašto bi Trump kritizirao autokrata koji je prijateljski nastrojen prema Sjedinjenim Državama? Ako zažmiri na jedno oko prema ponašanju desničarskog autokrata, onda Washington gubi moralni autoritet u gonjenju ljevičarskih autokrata. Utoliko omogućuje predsjedniku Venezuele Nicolasu Maduru da kaže svom narodu kako američke izjave i sankcije protiv njega nemaju ništa povezanog s legitimnom obranom demokracije i ljudskih prava. Uostalom, Trumpova tišina i pasivnost stvorili su razne oblike sumnjičavosti prema američkim dvostrukim standardima kada se radi o demokraciji i ljudskim pravima i to udara izravno na kredibilitet Sjedinjenih Država. Washington je jednostavno postao jedan od igrača bez maski, jer su one pale nebrojeno puta do sada, a zemlje poput Hondurasa su žrtve takve politike.
Hernandez ima dobre odnose s Trumpovim načelnikom glavnog stožera generalom Johnom Kellyem još otkako je Kelly bio zapovjednik Južnog zapovjedništva američke vojske u Miamiju. Honduraškog predsjednika Trumpova ekipa vidi kao blagog diktatora, vođu siromašne i kriminalu okrenute zemlje koji je uspio u posljednjim godinama smanjiti broj ubojstava. Ujedno ga se smatra jednim od samo nekoliko čvrstih američkih saveznika u Srednjoj Americi, osobito nakon što je u Nikaragvi i El Salvadoru na vlast došla marksistička gerila bliska Venezueli, a u Gvatemali je izabran bivši zabavljač koji je do grla u pravnim bitkama oko korupcijskih tužbi. No, Hernandez je preoteo sve honduraške institucije, baš kao što su to učinili ljevičarski vladari Venezuele, Bolivije i Nikaragve. U Vrhovnom sudu i Vrhovnom izbornom sudu njegovi su ljudi, a putem njihove pomoći je i mogao dobiti još jedan četverogodišnji predsjednički mandat.
Izbore je nadgledala Organizacija američkih država (OAS), no oni su napustili Honduras bez službene izjave. U izvještaju koji je misija OAS-a objavila 6. prosinca stoji kako su izbori obilježeni nedostatkom jamstava i transparentnosti, kao i da su postojali brojni sustavni problemi, neregularnosti i pogreške. Vrhovni izborni sud je iznenada zaustavio brojanje glasova u trenutku kada je Nasralla vodio s pet posto prednosti, a kada je prebrojano tek 57 posto glasova. Nekoliko sati kasnije, sud je izašao s rezultatima u kojima je Hernandez pobijedio s 1,5 posto glasova prednosti. Nasralla, bivši TV voditelj kojemu je glavni politički podupiratelj bivši predsjednik Manuel Zelaya i koji je blizak Venezueli, nazvao je izborni proces prijevarom, te je došlo do nasilnih prosvjeda na ulicama u kojima je nekoliko ljudi poginulo. Amerikanci su na sve to lagano odmahnuli rukama, potvrđujući moralnu degradaciju američke vlasti, te posvemašnji gubitak legitimnosti u američkoj kritici ljevičarskih autokrata.
Zanimljivo, Katolička crkva u Hondurasu je čvrsto protiv Hernandeza, a Honduraška biskupska konferencija kritizirala je izborni proces i pozvala na mirno ponavljanje izbora. Pojedini svećenici, kao što je isusovac Ismael Moreno, otvoreni su i poznati kritičari Hernandeza i honduraške elite. Oni smatraju kako su izbori kriminalna prijevara koja može dovesti do najopasnije političke situacije u povijesti zemlje. Šef honduraškog Caritasa, o. German Calix, objašnjava kako narod ne mora biti protiv reizbora, ali se nije poštovala procedura kakva je zapisana u ustavu – odnosno u narodnom plebiscitu. Calix opisuje i različite stavove prema starom/novom predsjedniku. Makroekonomske brojke su se doduše popravile, međunarodna institucije počele su posuđivati Hondurasu novac, prepolovljen je broj ubojstava, a uhićeni su i mnogi osumnjičenici povezani s narkokartelima. Ipak, korupcija se dodatno povećala, a najgora stavka Hernandezovog predsjedničkog mandata je nestanak 200 milijuna dolara iz Instituta za socijalno osiguranje, za koje se smatra da su otišli vladajućoj Nacionalnoj stranci.
Nakon nekoliko dana nemira na ulicama glavnoga grada Tegucigalpe, stanje je više-manje mirno, ali mnogi strahuju da bi se mogla ponoviti situacija sa Zelayom kojega je srušila vojska nakon što je najavio svoju želju za drugim mandatom. Hernandezova Nacionalna stranka je tada poduprijela vojni udar, kojega je kasnije ozakonio Vrhovni sud. Isti taj sud nije uspio spriječiti Hernandeza u natjecanju za drugi mandat, za koji je predsjednik tumačio da je njegovo ljudsko pravo – zanimljivo, tu ispriku je kopirao od ljevičarskog autokrata u Boliviji Eva Moralesa, koji smatra da je njegovo ljudsko pravo kandidatura za bilo koji broj mandata (poželjno, doživotno). No, za razliku od Zelaye, Hernandez ima dobre saveznike u vrhu honduraške vojske.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
