Prije dvije godine Islamska Republika Iran i šest svjetskih sila potpisali su sveobuhvatni ugovor oko korištenja nuklearne energije u Iranu u zamjenu za skidanje međunarodnih sankcija toj zemlji. Ovaj dogovor je bio, između ostalog, i posljedica bilateralnih tajnih razgovora Sjedinjenih Država i Irana. Dvije zemlje su se dogovorile i oko periodičnih izvještaja. U Americi, State Department mora svakih 90 dana predati Kongresu izvještaj o iranskom poštivanju nuklearnog dogovora. U travnju je ministar vanjskih poslova Rex Tillerson potvrdio da Iran poštuje taj sporazum, ali je naglasio da zemlja sudjeluje u regionalnim sukobima te je također rekao kako je predsjednik Donald Trump naredio Vijeću za nacionalnu sigurnost zadatak za procjenom da li da se nastavi sa suspendiranjem sankcija.
Na iranskoj strani istu stvar radi parlamentarni Odbor za nacionalnu sigurnost i vanjsku politiku. Najveći je problem za Iran što velike svjetske banke i dalje nisu sklone surađivati s Iranom zbog preostalih američkih sankcija koje nisu vezane za nuklearni dogovor. Parlament je izdao posljednje izvješće s osobitim naglaskom tog pitanja, opisujući da Iran ima doticaj s manjim bankama u Europi, ali veće banke i dalje odbijaju suradnju s iranskim bankarskim sektorom. Izvještaj je dao zaključak da su sankcije maknute samo 'na papiru' i da su glavni krivac za to opetovane američke prijetnje svima koji rade s Iranom. Ograničenja Iranske središnje banke i kazne koje su iskusile neke europske banke i dalje ograničavaju iranske dobiti od nuklearnog dogovora. Izvještaj također naglašava da su europske banke imale poteškoće s traženjem pisanog odobrenja američkog ministarstva financija kako kasnije ne bi imale blokadu na američkom ili svjetskom tržištu.
Američki političari koji se protive dogovoru postaju sve glasniji, za razliku od njihovih iranskih kolega. Oni su zašutjeli nakon što je potpisan dogovor između Irana i francuske kompanije Total za jedanaest plinskih polja u Perzijskom zaljevu. Vlada Hasana Rohanija ostvarila je dogovor vrijedan pet milijardi dolara u prvom velikom energetskom sporazumu otkako je 14. srpnja 2015. postignut sveobuhvatni nuklearni dogovor. Ipak, konzervativni kritičari u parlamentu postavljaju niz pitanja, među njima i zašto Total ima 50,1 posto dionica te da li je bilo mita. Iranski ministar nafte Bižan Zangane branio je u parlamentu dogovor, a suradnja s Europljanima je pokazatelj obrane nuklearnog dogovora.
Nekad je kulturna politika bila iranski izlaz u svijet, ali danas sve više to postaje ekonomija. Nedavni pomaci u bilateralnim odnosima pokazuju da sve više napredovanja u gospodarskoj diplomaciji ostvaruje dugogodišnji iranski trgovački partner Njemačka. Krajem lipnja u Berlinu su se sastali ministri vanjskih poslova dviju zemalja, Sigmar Gabriel i Mohamad Džavad Zarif, te dogovorili više njemačkih ulaganja u Iran, ali uz iransku aktivnu ulogu u pomaganju završetka regionalnih političkih kriza. Berlin želi vidjeti iransku konstruktivnu ulogu u Siriji, Jemenu i Libanonu, pa će biti spreman pomoći Iranu i stvoriti toliko potrebna radna mjesta.
Zapravo, neke zapadne zemlje su počele propitivati da li se iranska regionalna politika može shvatiti i kao kršenje postignutog dogovora. Oni iskorištavaju iransku lošu poziciju na globalnoj političkoj razini jer iransko gospodarstvo i dalje vapi za pokretanjem naprijed. Vidi se krhki oporavak, ali nedostaju velika strana ulaganja kako bi se moglo do 2022. stvoriti milijun novih radnih mjesta, kao što je predviđeno u šestom petogodišnjem razvojnom planu Islamske Republike. Iranski dužnosnici predviđaju potrebu dovlačenja 50 milijardi dolara u izravnim stranim ulaganjima godišnje, odnosno 11,7 posto trenutačnog BDP-a zemlje. Prošle je godine zalaganjem Rohanijeve vlade Iran uspio privući 9,1 milijardu vrijednih prijedloga stranog ulaganja, ali samo 3,1 milijarda je doista došla u zemlju. Između siječnja 2016. i srpnja 2017. iranska vlada je uspjela dobiti nešto više od 13 milijardi dolara ulaganja sa stranim partnerima. Iako većina tog novca još nije dovela do jasnih dobiti, vladajući umjerenjaci se mogu podičiti sa 165 projekata koje je vlada pokrenula uz pomoć stranog ulaganja.
Iranski rudarski sektor je među najzanimljivijim poljima ulaganja. Prošlog mjeseca je zamjenik ministra industrije, rudarstva i trgovine Mehdi Karbasian najavio plan ministarstva za privlačenjem 30 milijardi dolara stranog ulaganja u rudarski sektor do 2025. Godišnji prosjek je stoga 3,5 milijardi dolara, a u posljednja dva desetljeća država je privukla prosjek od dvije milijarde dolara ulaganja. Ove ideje se čine nemogućima za ostvariti, osim ako Teheran ne promisli kako odgovoriti na političke zabrinutosti Zapada kao preduvjet za širenje gospodarskih poveznica po svijetu. Tome se protivi konzervativna frakcija, koja smatra da je održavanje političkog pravca Islamske Republike značajnije od trgovačkog oporavka. Tzv. stav revolucionarne ekonomije vezan je upravo za odbijanje gospodarske dobiti koja dolazi na temelju političkog pragmatizma. Mnogi ajatolasi upozoravaju da je Iran mogao preživjeti do sada, pa će i nadalje biti sposoban pronaći ekonomsku računicu.
Ali, pragmatičnost se ipak provlači. U razdoblju nakon sankcija, Španjolska i Njemačka su nadišli Kinu kao glavni ulagači u zemlju, čime su potakli Europljane da postanu najzanimljiviji partneri iranskom tržištu. Glavne prepreke na tom putu su značajne političke razlike Irana i Europe, ponajviše po pitanju geopolitičkog sukoba interesa i bez stalnog rješenja na vidiku. Njemačka i ostale europske dobrostojeće zemlje su svjesne te činjenica, ali njihova retorika pokazuje da žele iskoristiti iranski slabi gospodarski položaj za pritisak u vanjskopolitičkom odlučivanju Teherana. U tom planu su Europljani svakako ograničeni, te ne smiju zaboraviti da je njihov sugovornik Rohani tek jedna od mnogobrojnih frakcija i središta moći u Iranu. Nastojanja zaključivanja političkog sporazuma i blaži pristup Zapadu koštali su iranskog predsjednika političkog ugleda među konzervativcima i klericima, a daljnje podilaženje Zapadu ga može koštati buduće karijere u politici.
Ako Europljani žele ostvariti lukrativne trgovačke dogovore s Iranom i očuvati iransku otvorenost svijetu onda moraju aktivno održavati razumnu ravnotežu između vlastitih interesa i pritiska. Time će omogućiti postepeno i kvalitetno širenje trgovačkih i gospodarskih odnosa, a ujedno bez većeg rizika početi ulagati u iransku petrokemiju, zelenu energiju, okoliš, transport i automobilsku industriju. Sada je vrijeme kada europski vođe moraju odrediti svoj pristup poslovanju s Iranom, uz dugoročan stav koji gleda iza trenutačnih političkih promjena i traženja reformi u iranskom političkom sustavu. Osobito je to važno u trenutku kada se ponovno u Americi govori o promijeni režima u Teheranu, kada pojedini američki dužnosnici šuruju s terorističkom organizacijom Mudžahedin-e Halk (MEK) i sinom šaha Pahlavija, te kada se drvlje i kamenje baca na iransku državu i narod koji je upravo na ovogodišnjim predsjedničkim izborima pokazao da ima najzreliju demokraciju na Bliskom istoku. Posljednje takve izjave dao je ministar obrane Sjedinjenih Država James Mattis, kada je spomenuo kako američki odnosi s Teheranom trebaju pričekati dok se 'iranski narod ne riješi teokracije'. Iranski ministar obrane Hosein Dehgan je na to odgovorio 11. srpnja kazavši: 'Umjesto da donosi odluke o drugim zemljama, bolje neka ministar obrane i američka vladajuća stranka promisli o vlastitim unutarpolitičkim pitanjima i pregleda uzroka kolapsa svoje vlade u ne tako dalekoj budućnosti'. Drugi su iranski dužnosnici komentirali da su terorizam i ekstremizam u regiji i svijetu ukorijenjeni u američkim lošim politikama, koja sada upire prstom u Iran kao najveću silu destabilizacije na Bliskom istoku.
Upravo u ovom trenutku Europa bi trebala djelovati, s jedne strane zbog svojih pragmatičkih i ekonomskih interesa i zaštite velikih ulaganja u Iran, a s druge stoga što je G20 pokazao Europi da Sjedinjene Države nisu više lojalan partner i prijatelj, već takmac u multipolarnom svijetu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
