Irački premijer Hajder al-Abadi dozvolio je ulazak četrdeset tisuća sunitskih boraca u Narodne mobilizacijske jedinice, snage koje su do sada bile gotovo isključivo šijitske. Sada sve više sunita želi ući u sastave te jedinice. Ako bi Narodne mobilizacijske jedinice doista uključile Iračane svih etničkih skupina i vjerskih denominacija, onda bi imale sposobnost postati nacionalnom institucijom, cijenjenom od svih. Prisustvo 40 tisuća sunitskih boraca stoga predstavlja važnu i nužnu ravnotežu u tim jedinicama, a ujedno sprječava da vojska postane poljem sukoba između političkih blokova.
Još u lipnju prošle godine predsjednik iračkog parlamenta Salim al-Džaburi izjavio je kako suniti teško smatraju mogućim ulazak u Narodne mobilizacijske jedinice, kao i da vrata za njih u tim jedinicama nisu otvorena. Ali, iračka je vlada vjerovala da je potrebno službeno uključiti sunitske borce u borbi protiv Daeša (ISIL, tzv. Islamska država). Abadijeva odluka stremi promjeni javnog imidža ovih jedinica kao isključivo šijitske borbene organizacije. Otkako je Abadi pokrenuo inicijative za organiziranjem svih Iračana protiv terorističke prijetnje, iračke vojne snage počele su ostvarivati uspjehe i oslobađati gradove koji su bili pod upravom drumskih razbojnika i sadista koji se okupljaju pod fanatičnim idejama vehabitsko-selafističkog militarizma.
Čini se da su u Narodnim mobilizacijskim jedinicama potrebu promjene imidža shvatili i prije Abadijeve odluke. Glasnogovornik skupine Karim al-Nuri nebrojeno je puta potvrdio da su se sunitski borci priključili jedinicama još prije nekoliko mjeseci. Njihovu prisutnost je opisao pozitivnom i potrebnom te naglasio da se područja moraju osloboditi od strane njihovih žitelja, jer oni znaju geografiju i detalje vezane za osobe koji su se priključili Daešu, kao i informacije o lokaciji terorista i skladištima oružja. Naime, Daeš se utaborio u sunitskim provincijama Iraka na zapadu i sjeverozapadu zemlje, gdje je stekao uporište lokalnih sunitskih šeika koji su se oduprijeli šijitskoj vlasti u Bagdadu.
I dok u jedinicama vlada složnost svih Iračana, neki sunitski političari i dalje pokušavaju obeshrabriti moral boraca u borbi protiv terorizma, pa ih čak i omalovažavaju, dok središnja vlada pokušava igrati na domoljublje pa ukazuje na važnost obrane vlastite domovine. Irački je parlament prošle godine izradio prijedlog zakona o stvaranju Nacionalne garde. Dodavanjem sunitskih boraca Narodnim mobilizacijskim jedinicama čini te jedinice sposobnim da postanu jezgra Nacionalne garde. Prijedlog zakona je izazvao razmirice među političkim strankama, pa parlament nije odredio datum kada bi se moglo krenuti u izglasavanje tog zakona.
Abadi podržava prijedlog zakona koji bi trebao donijeti ravnotežu temeljenu i na političkim dogovorima, kao i na pravima temeljenim na demografskim proporcijama. Time bi na svakih milijun Iračana Nacionalna garda imala pet tisuća sunitskih boraca. Borba sunitskih i šijitskih Iračana i zajedničko oslobađanje sunitskih gradova pomaže u odnosima dviju islamskih denominacija i zatvara razdor koji šteti iračkoj državnosti i opstojnosti. Sunitski borci će biti stacionirani u provincijama Anbar, Salahudin i Nineva, a kasnije će im se pridružiti još deset tisuća sunitskih vojnika. Pretpostavlja se da među 16 tisuća iračkih boraca i policijskih časnika koje je obučavala koalicija predvođena SAD-om ima i oko 4400 sunita. Njihovo obučavanje je uključivalo gerilsko ratovanje razminiravanje, rukovanje s improviziranim eksplozivnim napravama, operacije spašavanja na bojištu te ostale važne vojne vještine potrebne iračkim sigurnosnim snagama u njihovoj borbi protiv Daeša (ISIL).
Sunitski Savez iračkih nacionalnih snaga upozorava da mora postojati ravnoteža u vojsci i u Narodnim mobilizacijskim snagama. Parlamentarni predsjednik Džaburi i njegov prethodnik Osama al-Nudžaifi, obojica članovi Saveza, smatraju da je premijer Abadi sada na ispitu i da mora implementirati odgovornosti prema političkom dogovoru, a one uključuju reforme u državnim institucijama, osiguravanje ravnoteže, rad na dosizanju sigurnosti i poboljšanje životnih uvjeta za Iračane. Pojavu sunitskih boraca u nekadašnjoj isključivo šijitskoj jedinici pozdravio je i Šejh Ašam Subhan Halaf al-Džaburi koji zapovijeda sunitskim borcima u brigadi Salahudin. Ta brigada je sada dio Narodnih mobilizacijskih jedinica i odgovara izravno iračkoj vladi koja je odgovorna za njihovo naoružavanje i plaćanje njihovih plaća.
To je ujedno dobra osnova za nedavne uspjehe iračkih snaga koje su oslobodile nekoliko područja u provincijama Salahudin i Anbar od Daeša, a operacije se i dalje nastavljaju. Borbene aktivnosti je lako provesti, ali iračka je vlada sada suočena s ozbiljnim izazovom, jer iskorjenjivanje terorizma ne traži samo vojne napore, već je mobilizacija potrebna za obnovu i ponovni život stanovništva. Tijekom 2015. Daeš je doživio velike poraze u Iraku i izgubio je nadzor nad ključnim gradovima i velikim dijelovima zemlje. Među oslobođenim gradovima su Tikrit (oslobođen u ožujku), Sindžar (oslobođen u studenom) i Ramadi gdje iračke snage tjeraju Daeš prema njihovim posljednjim urbanim uporištima.
Područja koja su bila pod upravom Daeša pretrpjela su velike štete na infrastrukturi, lokalnoj privredi i privatnom vlasništvu, a irački je parlament u travnju 2015. procijenio da je šteta oko 25 milijardi dolara. Od tada se taj iznos značajno povećao, pa tako lokalne vlasti u provincijama Anbar i Dijala procjenjuju da je 80 posto nužnih usluga oštećeno ili uništeno, što uključuje mostove, električnu energiju, zdravstvo, vodoopskbu i sektor obrazovanja. Velika je šteta i za državne financijske resurse povezane s prihodima od poljoprivrede u područjima s plodnom zemljom.
Iračka je vlada već u ožujku prošle godine zasnovala fond za obnovu i rekonstrukciju, a u proračunu 2015. izvdojeno je za tu svrhu oko 451 milijun dolara. Kratkoročni projekti morali bi pružiti sigurnost, vodoopskrbu, električnu energiju, prehranu, skloništa, liječničku skrb i obrazovanje, dok su dugoročni projekti orijentirani prema infrastrukturi. Dakako, takav pothvat zahtjeva pomoć međunarodnih organizacija i donatora. Do danas niti jedan projekt nije započeo, a nisu detaljizirani planovi koji su već najavljeni, vezani za obnovu.
Irak je u iznimno teškoj gospodarskoj situaciji jer ima golem deficit proračuna već dvije godine, što je posljedica niskih cijena nafte, ogromni troškovi borbe protiv Daeša, upravljanje tragičnim uvjetima milijuna izbjeglica, a uz sve to mora održavati i javnu politiku ostalim građanima. Nekoliko zemalja, uključujući SAD, obećale su potporu i financijsku pomoć Iraku kako bi se olakšala humanitarna kriza. Irak još nije dobio takvu financijsku potporu. Međunarodne financijske institucije alocirale su fondove koji bi ulagali u Irak kada rat završi, ali ne i prije toga.
Činjenično, nema planova pokretanja hitnih projekata obnove u oslobođenim područjima ni od iračke vlade niti od stranih institucija i država. Tragične okolnosti koje vladaju u oslobođenim krajevima iziskuju hitnu gospodarsku zaštitu od prijetnje terorizma, te sveobuhvatne projekte obnove. Kad bi se oni izveli, cijeli Irak bi osjećao učinak, Bagdad bi ojačao svoju stratešku gospodarsku poziciju i riješio izbjegličku krizu.
Iza ove krize gomila se i politička kriza u uvjetima Iraka kao države koja mora oponašati viziju zapadne demokracije. Istina iračke političke kulture je sasvim drugačija. Institucionalizirano političko nasilje je duboko ukorijenjeno u Iraku iz raznih ideoloških i stranačkih razloga. Kralj Fajsal II. je ubijen zajedno sa svojom obitelji 1958., a ubili su ga časnici koji su vodili državni udar protiv kraljevstva, te postigli ono što neki istraživači nazivaju gospodarskim blagostanjem i pravom demokracijom. Istoga dana je ubijen i irački premijer Nuri al-Said. Premijer Abd al-Karim Kasim je ubijen u puču vojnih časnika 1963. Irački predsjednik Sadam Husein sam je pobio niz protivnika svog režima, da bi sam bio pogubljen. Od 2011. naovamo irački parlament je poprište fizičkih obračuna parlamentaraca.
Iračka politička klasa jednostavno nije sposobna izvršavati demokraciju u svom pravilnom obliku. Široko rasprostranjeno nasilje među parlamentarcima i političkom elitom je odraz stanja općeg nasilja koji već dugo vremena obilježava Irak, do te mjere da prijeti postati dijelom iračkog identiteta. Posljedično, političari povlače drastične mjere u kontroverznim pitanjima. Političari uz to imaju slabo obrazovanje i razinu kulture da bi ispunjavali svoje institucionalne uloge. Velik dio tih raspri vodi se između sunitskog i šijitskog bloka. Stoga je nasilje na političkoj razini prava prijetnja civilnom miru, jer građani vjeruju kako bi politički lideri morali pronaći rješenje političkih problema. Stoga je svaki korak približavanja sunita i šijita, poput zajedničke vojske, put prema dijalogu bez nasilja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
