Kvalitetna umjetnost postoji da bi ponudila dodatna pitanja, a ne da bi nužno davala sve odgovore, a u misteriji postoji nešto vrlo lijepo i zato bi neke misterije trebale uvijek i ostati misterije. Takvog je stava poznati, po mnogima i najveći živući redatelj našeg doba, David Lynch, a taj stav - koji je itekako vidljiv u svim njegovim dosadašnjim djelima - možda nikad nije bio toliko eksplicitan kao u velikom završetku kultne serije Twin Peaks čija se treća sezona tijekom ovog ljeta emitirala na američkom kanalu Showtime.
Ako ste pratili treću sezonu, vrlo vjerojatno i posljednju, onda znate da ste zapravo gledali film od 18 sati koji je zapravo izrezan na dijelove. Kroz to putovanje upoznali smo brojne osebujne likove i njihove priče koje, poprilično često, ne idu nikuda - ili smo možda mi ti koji ih moramo dovršiti umjesto redatelja?
Nakon velikog dvostrukog finala (dvije zadnje epizode, 17. i 18., emitirane su jedna za drugom iste večeri) nameće se jedna činjenica - i oni koje je finale oduševilo i oni koji su zgroženi njime ne mogu poreći da su svjedočili nečem vrlo drugačijem, nečem što u pravilu ne stiže iz pravca televizije kao takve, pa čak ni u ovoj eri kada se televiziju percipira kao medij koji sve hrabrije riskira i ulazi u neke nove prostore vrijedne istraživanja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.