Vijesti o sjevernokorejskim nuklearnim pokusima nižu se iz dana u dan, ali više ne dolaze kao iznenađenje za bilo koga tko dublje sagledava nuklearni program Pjongjanga. Od travnja ove godine Sjeverna Koreja je najavljivala da će biti spremna na nuklearni udar, a to je tek početkom kolovoza potvrdila i južnokorejska obavještajna agencija.
Sjevernokorejski strahovladar Kim Jong-un pokušava pokazati svijetu put do međukontinentalnih balističkih projektila. Zastajući za time, i dalje postoji uvjerenje kako Kim neće biti toliko lud da doista i započne nuklearni rat, jer bi to bez imalo sumnje zbrisalo Sjevernu Koreju s lica zemlje. A kada se uzme u obzir Korejski poluotok, tada možemo zaključiti da se ništa bitno ne mijenja čak i ako Kim uspije u svojoj nakani dalekometnog naoružanja. Ionako je to naoružanje prije svega sredstvo odvraćanja od napada na Pjongjang.
Osim ako nije u rukama luđaka. A je li? Ili je u rukama promućurnog političara koji vlada bespogovorno putem svojih radikalno odanih generala? Ili Kim možda namjerava izvršiti promjene u samom vrhu vlasti pa i obliku vladanja, ali za to mora osigurati svoju poziciju? Na sva ta pitanja ne možemo odgovoriti jer naprosto ne znamo odgovor. Nema diplomatskog dodira s Pjongjangom, samo sankcije i još malo sankcija prema režimu koji je već osam godina pod sankcijama. Nije li vrijeme da američka strana počne izravno pregovarati sa Sjevernom Korejom?
Donald Trump je pokušao uvjeriti svjetsku javnost da sjevernokorejski režim razumije samo čvrste stavove i jasne poruke te da ga Pjongjang zbog toga cijeni. Pitanje je kako on to zna? Zapravo, Pjongjang upravo pokazuje da ne drži nimalo do riječi američkog predsjednika. Sve što se uspijeva napraviti jest još malo UN-ovih sankcija, pri čemu možemo biti sigurni da donosioci odluka u ovoj međunarodnoj organizaciji moraju biti iznimno maštoviti u pronalaženju područja gdje Sjeverna Koreja nije sankcionirana. Istina, međunarodna zajednica je godinama dozvoljavala tiho koračanje Pjongjanga prema današnjoj oružanoj sposobnosti, ponekad zbog gubitka interesa za Korejski poluotok, ponekad zbog pogrešne taktike ili sukobe interesa na međunarodnoj pozornici.
Činjenično nitko nije uspio zaustaviti opasno tehnološko napredovanje Sjeverne Koreje otkako je ova zemlja napravila prvi nuklearni ispit 2006.
Niti jedna od zemalja UN-a, s mogućom iznimkom Japana, nisu odlučili postaviti Sjevernu Koreju kao prioritet vanjske politike. Čak su se i Južnokoreanci usredotočili na unutarpolitička pitanja, a ne na ponašanje Pjongjanga. Dapače, u vanjskoj politici su se odlučili suočiti s povijesnim prijeporima koje dijele s Tokijom. A što se tiče Kineza, Peking se više boji američkih reakcija na sjevernokorejske rakete negoli destabilizirajućeg utjecaja tih raketa na cjelokupnu regiju Istočne Azije. Daleki Istok može postati regija mira samo ako Kina, Japan i Južna Koreja postignu dovoljnu količinu međusobnog povjerenja i razumijevanja kako ne bi ostavili nikakvih opcija Pjongjangu. I doista, Kina je ovdje ključna. To čak zna i Donald Trump. Njegovi savjetnici su vrlo brzo nakon inauguracije 45. američkog predsjednika došli do zaključka da je Kina ključ rješenja pa možda i samog upravljanja situacijom na Korejskom poluotoku.
Kina ima najbolju početnu poziciju među svim zemljama Dalekog istoka jer sa Sjevernom Korejom može igrati igru mrkve i batine. Za zapadni svijet bilo bi bolje da se nastavila politika otvorenosti Sjedinjenih Država prema Kini kakvu je započeo Barack Obama, ali nisu Sjedinjene Države presudno važne u procesu rješenja ove krize. Kina jest. No, da bi se ostvarilo ono što se priželjkuje u Washingtonu, potrebno je prije svega razumjeti često složen i proturječan pristup Kineza Pjongjangu. U tom pristupu ima zaista svega, od ravnoteže odnosa dviju zemalja, razumijevanja vojnih scenarija kako ih vidi Peking, geopolitičke i gospodarske dimenzije ovog sukoba, pa sve do kineskih interesa na Arktiku.
Kinezi sagledavaju cjelokupnu geopolitičku scenu Dalekog istoka kao područje vlastitog interesa u kojemu se djeluje na temelju tradicionalnih struktura dugog trajanja i u skladu s kineskom geopolitičkom slikom svijeta, tj. tradicijom Triju svjetova. U tom pogledu, Washington prioritet daje denuklearizaciji Sjeverne Koreje, dok Peking gleda prvo na očuvanje stabilnosti Dalekog istoka. Uz to, za razliku od Zapada, Peking je uvijek prihvaćao sjevernokorejsko pravo za razvoj mirnodopske nuklearne energije. Uz to, nedostaje temeljnog povjerenja između Sjedinjenih Država i Kine, pri čemu bi rušenje sjevernokorejskog režima bila izravna poruka Kini. Politika svih američkih predsjednika od Billa Clintona do danas potvrda su tog neshvaćanja kineske politike i trajnog nepovjerenja prema Pekingu.
Nije da Kinezi ne zamjeraju korištenje sile Pjongjangu. I te kako to rade. Upozoravaju na neodrživost unutarnjih političkih čimbenika i optužuju režim da mu je vojno rješenje uvijek prvo, a često i jedino. Za takvo stanje djelomično propituju i povijesne odluke Kine i Sovjetskog saveza. Nakon Drugog svjetskog rata, Kina i Rusija nisu imale svoje vojne baze u Sjevernoj Koreji niti su proširili na Sjevernu Koreju svoj nuklearni kišobran, što je dalo motiva Pjongjangu za snažan razvoj nezavisne nuklearne sile, zbog čega sjevernokorejska vlada nije ovisna o savezima za vlastitu sigurnost. Djelomično je to odgovor i na kinesku 'izdaju' sjevernokorejskih interesa, osobito nakon što je Kina započela službene diplomatske odnose sa Seulom.
Tako Kina koristi tri glavna pristupa Pjongjangu: ograničena potpora Sjevernoj Koreji, stajanje na strani Sjeverne Koreje i prekid svih odnosa sa Sjevernom Korejom. Prva opcija se čini najstalnijom i najvoljenijom među kineskim donositeljima odluka. Kinezi se nastoje predstaviti kao odgovorna velika sila koja podupire i kritizira Pjongjang. Peking želi nastaviti razvoj političkih i gospodarskih poveznica sa Sjevernom Korejom, ali se opire širenju vojnih odnosa. Kina podupire UN-ove sankcije protiv Pjongjanga, ali ponekad razmišlja i o uvođenju vlastitih unilateralnih sankcija. Sve te akcije su ograničene, jer Peking mora stvoriti okolnosti u kojima Sjeverna Koreja ne smije gledati Kinu kao neprijatelja, ali opet Kina ne može dopustiti kaos u Sjevernoj Koreji.
Svakako, Kinezima nije drago što njihov sjeveroistočni susjed razvija nuklearno naoružanje. Svaki oblik odnosa Pekinga i Pjongjanga, prijateljski, manje prijateljski ili neprijateljski, ima svog učinka zbog nuklearnog pitanja. Ako Kina nema snage ili načina za denuklearizacijom Sjeverne Koreje, ali ostane na strani režima sankcija, polako, ali sigurno će dva susjeda sve neprijateljskije biti raspoloženi. Stoga postoje mogućnosti da Kina pokuša jamčiti nuklearnu sigurnost Sjevernoj Koreji, ako se Pjongjang složi oko denuklearizacije. Jedina druga dugoročna opcija bila bi prihvatiti nuklearnu Sjevernu Koreju i aktivno stvoriti savez s Pjongjangom, čime bi Kina preko noći došla u daleko lošiju poziciju spram Japana, Južne Koreje i Sjedinjenih Država.
S obzirom na protekle tjedne i napetosti na Korejskom poluotoku, teško je biti optimističan oko rješenja ove krize. Ipak, dublje razumijevanje kineske procjene stanja je od prijeke važnosti stoga što se svi dionici ove krize slažu da će Peking biti ključan u diplomatskim pregovorima, implementaciji i verifikaciji bilo kakvog sporazuma do kojega bi se došlo u cilju stvaranja mira i stabilnosti na Dalekom istoku.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
