Subsaharska Afrika dom je mnogim vladarima koji svoje dane vlasti broje u desetljećima. Neki afrički vođe su u šezdesetima i osamdesetima godinama dvadesetog stoljeća odlučiti postati doživotnim predsjednicima, a drugi su vladari ostali na vlasti tri ili više mandata. Na prijelazu u 21. stoljeće ovaj trend i dalje opstaje, šireći korupciju, nestabilnost, podjele u društvu i gospodarsku slabost. Ipak, postoje i blistavi slučajevi u kojima je trajan pritisak skupina građanskog društva i regionalnih blokova kao što je ECOWAS stao na kraj takvim praksama, što se osobito moglo vidjeti u slučaju prijenosa vlasti u Gambiji početkom 2017.
Mnoge afričke zemlje su vidjele stravične borbe za vlast u drugoj polovici 20. stoljeća odnosno u razdoblju stjecanja nezavisnosti od svojih kolonijalnih upravljača. Vođe koje su konsolidirale svoj utjecaj tijekom nacionalnih oslobodilačkih pokreta za nezavisnost ujedno su ostvarile moć i svoju poziciju u uredu predsjednika vezale uz sam identitet nacije. U ljeto 2017. možemo vidjeti četiri glavna oblika takve konsolidacije vlasti odnosno četiri vladara koja su na čelnom mjestu države više od tri desetljeća: Teodoro Obiang Nguema Mbasogo u Ekvatorijalnoj Gvineji, Rober Mugabe u Zimbabveu, Paul Biya u Kamerunu i Yoweri Museveni u Ugandi. Ali prije kolovoza postojao je i peti, predsjednik Angole Jose Eduardo dos Santos koji je na tom mjestu bio trideset i osam godina, te je odlučio odstupiti. Naime, krajem kolovoza održani su parlamentarni izbori na kojima se očekuje pobjeda kandidata vodeće političke stranke MPLA. Njegov ministar obrane Joao Lourenco preuzeo je dužnost vršitelja predsjednika, ali će Dos Santos ostati predsjednikom stranke. U jedanaest drugih afričkih država predsjednici su duže od deset godina na vlasti, a mnogi među njima (uključujući Mbasoga i Musevenija) stigli su na to mjesto putem vojnog udara. Sveukupno je od 1970. do 1982. u subsaharskoj Africi bilo sedamdeset i dva vojna udara, a od 2000. do 2012. 'samo' trideset i tri.
Ponekad je teško shvatiti kako su neke države postale utočištem diktatora. Zimbabve nije bio zemlja podložna siromaštvu, dapače bila je jedna od najbogatijih afričkih nacija, ali je to otišlo u nepovrat nakon dolaska Mugabea i njegovog uništenja državnoga gospodarstva. Mugabe je navodno zloupotrebio federalna sredstva i time osiromašio vladina ministarstva i njihove programe. I dok je parlament u ciklusima produživao Mugabeov mandat, očekivana životna dob i BDP naglo su pali u Zimbabveu.
Slično uništenje države doživjela je Demokratska Republika Kongo u tri desetljeća vlade Mobutua Sese Sekoa, kada je Kongo upao u sveprisutnu korupciju i nebrigu za javnu infrastrukturu. Gospodarstvo zemlje se gotovo isključivo oslanjalo na rudarenje mineralnog blaga, ali je i ta blagodat opala nakon što je Mobutu izbacio tvrtke u stranom vlasništvu iz zemlje i počeo se obilato bogatiti na račun državnih financija. Laurent Kabila je svrgnuo Mobutua 1997., ali je ubijen u atentatu 2001. Naslijedio ga je njegov sin Joseph, koji je još revnije pokrao državne financije i uskratio kongoanskim državljanima osnovne javne usluge. U Kongu sada bijesni rat za koji stručnjaci govore da je najsmrtonosniji sukob nakon Drugog svjetskog rata iako se malo o njemu čuje van subsaharske Afrike.
U Sudanu je u vojnom udaru Omar al-Bašir 1989. srušio demokratski izabranog premijera, te je od tada na vlasti unatoč stalnim uvjerenjima međunarodnih i domaćih promatrača izbora da su oni provođeni uz mnoštvo nepravilnosti i prijevara. Godinama je vodio građanski rat koji je najzad završio stvaranjem nove države Južni Sudan, a Međunarodni kazneni sud ga je optužio 2009. za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti zbog napada na civile u Darfuru. Unatoč tome, Bašir putuje bliskoistočnom i afričkom regijom bez brige da bi ga netko uhitio.
Afrički vođe sve više osiguravaju duže mandate tzv. ustavnim udarima, odnosno predlaganjem amandmana koje prihvaća zakonodavna i sudska vlast ili putem nacionalnog referenduma, a sve s ciljem dobivanja još jednog mandata na vlasti. Na taj način osiguravaju privid demokratske odluke. Ova se praksa osobito uvriježila nakon 2000. kada su mandati mnogih postkolonijalnih vođa jednostavno istekli. Najmanje sedamnaest poglavara država pokušali su promijeniti svoju sudbinu utjecajem na ustavne odredbe. Prvo je to napravio predsjednik Namibije Sam Nujoma 1998., a slijedio je Eyadema Gnassingbe, predsjednik Toga, 2002. U gabonskom parlamentu su 2003. glasovali za ukidanje ustavnih ograničenja izbornih mandata kako bi se predsjednik Omar Bongo kandidirao za šesti mandat. U skladu s time nastupili su još Angola, Burkina Faso, Burundi, Čad, Džibuti, Ekvatorijalna Gvineja, Gvineja, Kamerun, Niger, Nigerija, Republika Kongo, Ruanda, Senegal i Uganda. Predsjednik Senegala Abdoulaye Wade je tvrdio da se ograničenja odnose samo na već prošle mandate, te da se odnose na izbore nakon sljedećeg mandata. I predsjednik Burundija Nkurunziza je 2015. ustvrdio da se njegov prvi mandat ne računa jer ga je zadobio parlamentarnim glasovanjem, a ne na nacionalnim izborima. Museveni je 2005. ustavnim amandmanom u Ugandi uveo višestranačku politiku, pa je zaključio da su svi prethodni mandati bili u drugom političkom sustavu, te da se sada predsjednički mandati moraju brojati ispočetka.
Većina tih zemalja nema učinkovitu političku oporbu. Iako se nekoliko zemalja subsaharske Afrike izdignulo kao višestranački sustavi, neke kao Kamerun i Ruanda ostale su de facto jednostranačke države. Paul Kagame, predsjednik Ruande, na vlasti od 1994., osigurao je u kolovozu 2017. još jedan sedmogodišnji mandat, a izborni odbor je utvrdio da je dobio potporu od skoro 99 posto glasova. Jednostavno nema jake i organizirane oporbe koja može izazvati vlastodršce, dovesti do neutralnosti sigurnosne snage i tako ostvariti istinsko političko otvaranje. Osim toga, kleptokratski vladari imaju vrlo osobne razloge održavanja na vlasti. Ukoliko odu, izgubit će ne samo moć i bogatstvo, nego možda i slobodu jer će im se suditi. Mreža poslovanja obitelji Kabila, primjerice, donijela im je stotine milijuna dolara privatne dobiti. Dos Santos je također dugo vremena optuživan za kanaliziranje državnih financija maloj skupini elite, uključujući svoju obitelj. Njegova kćerka Isabel najbogatija je žena Afrike, a njezin otac ju je imenovao i čelnicom državne naftne kompanije. Sve to bogatstvo postaje upitno nakon odlaska s vlasti.
Vidljivo je to već po činjenici da niti jedna zemlja subsaharske Afrike nema nikakav oblik mirovine ili novčane sigurnosti za bivše predsjednike. Odlazak s moći u Africi jednostavno znači prestanak dotoka novca. Pri dolasku na privremenu dužnost predsjednika nakon dos Santosa u Angoli, Lourenco je najavio borbu protiv korupcije, ali je teško očekivati njegov udar protiv obitelji i saveznika dos Santosa sve dok on bude na čelu vladajuće stranke. Po svemu sudeći, na toj poziciji će dočekati svoju smrt.
Nije sve tako sivo na Crnom kontinentu. Zambijski predsjednik Frederich Chiluba i malavijski predsjednik Bakili Muluzi pokušali su produžiti svoje mandate 2001. odnosno 2003., ali su ih oporba i civilnodruštvene skupine zaustavili. Stvorili su velike nacionalne saveze i zajedno s parlamentarcima zahtijevali pridržavanje ustava i zakona. I u Nigeriji je 2006. Senat odbacio amandman predsjednika Oluseguna Obasanjoa za treći mandat. Građani se često opiru ustavnim udarima kroz prosvjede, a ponekad i uspješno zaustave promjene. Tako je veliki prosvjed u Senegalu 2012. doveo do izbornog poraza Wadea, koji se borio za osporavani treći mandat. Nekoliko tjedana prosvjeda u listopadu 2014. dovelo je do zaustavljanja Blaisea Compaorea iz Burkine Faso za produživanje mandata. A u Gambiji se Jammeh proglasio pobjednikom izbora, no pod velikim pritiskom građana, susjednog Senegala, kao i međunarodne zajednice, shvaćeno je da su zlatna vremena afričkih kleptokrata u sutonu.
Afrička Unija, kao najveća afrička međunarodna institucija, uspjela je u proteklih desetak godina zaživjeti u svojoj punini, pa je spriječila neke vojne udare prijetnjom suspendiranja njihovog članstva u organizaciji, sankcijama, ali i vojnim intervencijama. Međutim, Unija se nije oglasila oko ustavnih pučeva, iako je ratificirala Afričku povelju o demokraciji, izborima i upravljanju 2012. kojim se pozivaju članice na prepoznavanje i borbu protiv nezakonitih načina dobivanja vlasti ili ostanka na dužnosti. Po prvi puta je Unija ostvarila svoju nakanu u siječnju 2017. kad nije htjela priznati Jammeha. Još je uspješniji bio zapadnoafrički blok ECOWAS, koji je oformio oružane postrojbe koje su Jammeha natjerale na odustajanje od predsjedničke funkcije. Ovo tijelo također šalje promatrače izbora u Nigeriju, Togo, Gvineju, Obalu Bjelokosti i Burkinu Faso. ECOWAS je čak 2015. htio zabraniti svim predsjednicima treći mandat pod prijetnjom regionalne oružane intervencije, ali nije uspio zbog oporbe iz Toga i Gambije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
